PIŠE: Lisa Sailer, učiteljica
Kao učitelj u osnovnoj školi, tokom godina sam se susretala sa širokim spektarom ličnosti: od onih koji poštuju pravila, do problematičnih, maminih maza, odjeljenskih klovnova, ambicioznih, nezainteresovanih…. Na šta god pomislite, imala sam jednog takvog u odjeljenju. Zato ne iznenađuje da upoznavanje sa roditeljima bilo kojeg od ovih učenika objašnjava sve o njihovoj ličnosti i ponašanju u razredu.
Shvatam da kao roditelj želimo da obezbedimo što je moguće srećniji život našoj djeci. Ne želimo da ih vidimo povređene, frustrirane ili poražene. Ali kako naša djeca odrastaju, svijet oko njih prestaje da bude duga i leptirići, a taj prelaz će biti mnogo lakši ako roditelji prestanu da rade sljedeće stvari za svoju djecu:
- Nalaziti izgovore
Djeca trebaju da shvate da je život pun prirodnih posljedica. Kao odrasli mi to znamo. Ako ne radim svoj posao vrlo brzo ću postati nezaposlen. Isto važi i za djecu. Ako zaborave ili ne urade svoj domaći dobiće lošu ocjenu. Nemojte da šaljete mejlove nastavniku vašeg djeteta da napravi izuzetak. Nemojte da tražite produžavanje roka za predaju domaćeg. Ne dolazite sa složenom pričom zašto vaše dijete nema domaći. Ovo uči vaše dijete da će pobrati nagrade i ako ne ispuni svoje obaveze i ako ih ispuni. Stvarni svijet ne funkcioniše tako. Vaš šef neće obratiti pažnju na mejl ili telefonski poziv vaše majke koja objašnjava zašto zabušavate na poslu tako da ni učitelj vašeg djeteta neće takođe.
Da, roditelju je teško da vidi svoje dijete nesrećno, ali taj trenutak nesreće ga uči životnu lekciju. Ako dijete mora da propusti školski odmor zato što je zaboravilo svoj domaći, garantujem vam da će svaki put kada pakuje ranac za školu razmišljati o tome u podsvijesti vodeći računa da ne zaboravi domaći.
- Raditi sve za njih
“Možeš li da mi zavežeš cipelu?”
“Moja majka mi nije stavila fasciklu u ranac.”
“Toalet papir u kupatilu previše grebe. Mogu li nazvati majku da mi donese malo drugog?”
Da, čula sam sve ovo kao učitelj. Vezivanje cipela nije velika stvar i prilično je očekivana (ako radite u vrtiću).
Dan vašeg djeteta u školi je višečasovna rutina. Procedura se uči prvog dana škole i poštuje se više ili manje do poslednjeg dana škole, a zatim ponovo sljedeće godine i tako dalje. Nema razloga da ne naučite svoje dijete rutinu kod kuće i očekujte da će je pratiti. To im pomaže u školi i pomaže im da nauče da budu odgovorni.
Šta nije u redu ako štedite vrijeme u jutarnjim satima tako što pakujete dječje rance umjesto njih? Neće znati šta je unutra ili gdje se šta nalazi. Oni će misliti da je njihov ranac kao Super Bili torba i da će se sve što im treba magično pojaviti. Dajte im da sami spakuju svoj ranac i biće obazrivi šta im treba i naučiće se obavezi spremanja torbe. Da li biste istrčali iz kuće sa torbom za posao koju je vaše dijete spakovalo umjesto vas? Mislim da ne biste.
Ovo se odnosi i na majke, lične asistente, koje prate svoje dijete na stazi uništenja, kupeći sve ono što djeca ne shvate da im je palo, da su prevrnuli ili napravili nered. Postoje dva tipa djece u školskom dvorištu: prvi tip koji bez razmišljanja ostavlja smeće i drugi tip koji kupi svoje smeće kao i smeće svojih nemarnih drugova. Razlog ovoga je očigledan; oni što kupe smeće su naučeni da kupe za sobom, a majke ovih nemarnih nisu u školi.
- Očekivati nagradu za učešće
Ne zaslužuje svako trofej. Žao mi je. Pehari, medalje i značke su nagrade, a dijete treba da se osjeća ponosno ako osvoji jednu od njih– ponavljam, ako osvoji jednu. Sigurno ste neke povišice i unapređenje u svom životu zaradili kroz težak rad. Možda je vaš kolega sa posla dobio poziciju koju ste priželjkivali, pa ste odlučili da povećate napor i radite više sledeći put kada se pojavi prilika.
Djeca takođe uče ove lekcije. Naporan rad rezultira priznanjem i nagradom. Užasno je gledati vaše dijete kako plače zato što nije pobjedilo, ali, takođe, takvo iskustvo pruža vrijednu lekciju i šansu da razvije plan šta sledeći put uraditi da bude bolje. I da budemo iskreni – zar ne biste radije da vaše dijete ne dobije nagradu nego da dobije “Sertifikat za završen drugi razred?”
- Svaki dan donositi vašem djetetu ručak
Imala sam đake koji nisu užinali sa ostalima iz odjeljenja ni jedan jedini dan cijele godine zato što su im roditelji donosili užinu i jeli sa njima svaki dan. Evo u čemu je stvar: ako je dijete gladno, ono će jesti. A ako nije? Ono će zapamtiti da je gladno u popodnevnim satima i neće ponoviti istu grešku. Super je da dođete i ručate sa svojim djetetom s vremena na vrijeme i da vidite šta se dešava sa njegovim životom u školi. Učeći ih da su bolji od njihovih drugara iz odjeljenja zato što imaju svaki dan drugačiju hranu (čak iako je nenamjerno) samo čini težim da se uklope u društvo i da steknu prijatelje. Djeca su ljubomorna. A ljubomorna djeca mogu da budu bezobrazna. U osnovnoj školi sve se vrti oko pravičnosti. “Nije fer da Maja svaki dan dobija sendvič!” može izazvati neke ozbiljne probleme među sedmogodišnjacima.
Najbolja stvar koju možete uraditi za svoje dijete je da ga pustite da bude dijete. Pustite ga da griješi, a zatim pričajte sa njim o stečenom iskustvu i na koji način može da bude bolji sljedeći put. Pustite ga da padne, a onda ga ohrabrite da ustane i pokuša ponovo. Pustite ga da osjeti posljedice i bude privremeno tužan zbog njih. Ne želite da za deset godina šaljete mejl profesoru sa fakulteta sa pričom o papagaju koji je odletio sa istraživačkim radom vašeg djeteta.
Izvor: Scary Mommy
Prevela: Dragana Stanković
