PIŠE: Branka Vasilev, psihološkinja

Premalo sna, previše obaveza, previše buke, svakodnevno balansiranje između djece i posla, rješavanje novonastalih problema…sve to dovodi do toga da čak i one najstaloženije mame ponekad izgube kontrolu nad svojim postupcima. Sve češće osjećaju da su na ivici snage i pitaju se kako u tim situacijama sačuvati zdrav razum.

Evo jedne od tih situacija:

Vaše dvogodišnje dijete se noću budi i kašlje zbog čega ste već treći dan zaredom neispavani. Sama neispavanost čini da se osjećate razdražljivo i nervozno. Pored toga danas ste imali peh na poslu i šef je bio veoma ljut na vas. Dočekali ste kraj radnog vremena i najzad krećete kući da predahnete od poslovnih obaveza. Međutim, kod kuće su vas sačekali novi problemi. Niste ni ušli u kuću, a  vaše srednje dijete vam sa terase viče:“Mama, mama, on me udario…!“ Ušli ste ste razgovarali o tome kako se čuvaju naočare… Vaša prva reakcija na njegovu nepažljivost je bijes:”Ne mogu da vjerujem…Toliko tvrdoglavo dijete…Zna da će tako da se polome i opet to radi.” Koliko god se trudili da ne vičete, vaš bijes izlazi iz vas kako para iz lonca. Da biste se smirili, dođe vam da posegnete za tabletama za smirenje ili čašicom žestokog alkoholnog pića iako ste svjesni da to nije dobro za vaše zdravlje. Znate da vikanje neće riješiti problem i da na taj način djetetu šaljete poruku da je u redu da  se izviče na druge kada ima loš dan i da bi sjutra ono moglo da posegne za alkoholom i psihoaktivnim supstancam kada ga preplave neprijatna osećanja. Pitate se kako možete  da date oduška sebi, da izbacite sve to što vam se nagomilalo tokom dana, a da deci date dobar primjer?

U tim kritičnim situacijama, kada vam je svega dosta, kada osjetite da “počinjete da pucate”, da ste na ivici snage i da vam treba pauza, napravite pauzu. Tada je najvažnije da sebi omogućite predah. Pored toga,  kada su vam osjećanja veoma intenzivna, niste u stanju da racionalno razmišljate, da se fokusirate na problem i donosite odluke, čak postoji mogućnost da uradite ili izgovorite nešto poslije čega ćete se posle kajati. Zato je u tim situacijama najbolje napraviti pauzu i razgovor odložiti za kasnije. Možete reći:”Razgovaraćemo o tom problemu kasnije” ili “Imala sam naporan dan na poslu, prvo ću da se presvučem i sjednem pa ćemo razgovarati”, idite u drugu prostoriju ili recite djeci da idu u svoju sobu, a da ćete vi doći kada se istuširate. Pustite da se situacija malo ohladi. Možete da udahnete duboko i počnete da brojite do deset, da koristite „ja poruke“, odnosno da kažete kako se vi osjećate (Imala sam naporan dan, Ne osjećam se dobro, boli me glava) umjesto da etiketirate druge koristeći “ti poruke” „Ti uvijek… ti nikad…zbog tebe…stalno mi to radiš…” koje vode produbljivanju sukoba.

Na ovaj način djetetu šaljete poruku da svako pa i mama ima pravo na loš dan, da je u redu da ponekad osjeća tugu, bijes, da bude neraspoloženo, umorno…ali da to nije razlog da bije druge, da viče ili lomi stvari, da je u redu napraviti pauzu i važan razgovor odložiti za kasnije kada se smiri.  Sjutra kada u školi bude imalo loš dan, dijete neće izaći iz škole i odgurnuti vas uz reči:”Pusti me nije mi ništa”. Veća je vjerovatnoća da će po uzoru na vas verbalizovati to što ga muči i reći:”Imao sam grozan dan”, “Danas mi je bio najgori dan u školi” ili “Imam problem”.

Najbolje je da unaprijed osmislte način na koji ćete dati oduška svojim osjećanjima i svoje emocionalne reakcije držati pod kontrolom u tim situacijama kada pomislite “Ne mogu više” . Istraživanja su pokazala da kada unaprijed odredite način na koji ćete se u datoj situaciji ponašati, vaš mozak je “podešen” da se tako i ponašate. Neke mame osjete olakšanje kada izađu na svjež vazduh i prošetaju, nekima prija trčanje, vožnja sobnog bicikla, nekima topla kupka, nekima pomažu tehnike meditacije ili razgovor uz šoljicu čaja. Većina mama ima neki svoj ritual koji im pomaže da se opuste. Međutim ima i onih koje će reći:“Ma kakva fizička aktivnost, daj mi nešto na brzinu da popijem da se osjećam bolje, vjerujem ja tebi da se nakon fizičke aktivnosti luči endrofin koji pruža osjećaj zadovoljstva, ali nemam ja vremena, ko da pazi na djecu tih petnaest minuta…“

Danas je mnogo toga instant pa tragamo i za instant rješenjima, ali pravi put je obično teži put i on zahtijeva našu aktivnost, zahtijeva da se pokrenemo, da izađemo na vazduh, da uradimo vježbe, sjednemo na biciklu. Zato, počnite,  probajte da prošetate samo pet minuta pa razmislite da li vam je bar za nijansu lakše i da li vam prija da nastavite. Izaberite aktivnost koja vas najbolje opušta i priuštite je sebi. Ništa se strašno neće dogoditi ako večeru i  inhalaciju odložite za nekoliko minuta i ako djeci za to vrijeme pustite crtaće. Naravno, to nećete da radite svakog dana, ali u tim vanrednim situacijama, važno je napraviti predah kako ne bi postali hronično iscrpljeni i stekli status mrzovoljne mame koja viče. Ako bez predaha nastavite da spremate večeru, dajete inhalaciju, rješavate problem polomljenih naočara, postajete sve nervozniji, stvari vam ispadaju iz ruku, vičete, a to nije dobro ni za vas ni za djecu.

Niste sebični ako odvojite malo vremena za sebe. Vaša je obaveza da se pobrinete sami za sebe, jer kada ste nervozni tu nervozu prenosite na djecu. Pored toga, na ovaj način djetete ličnim primjerom učite šta znači voljeti sebe i brinuti o sebi.

Jedna od osobina dobrih roditelja je odgovornost. Biti dobra mama ne znači biti savršena mama, već odgovorna mama, odgovorna prema sebi i prema djeci. Vi kao mama imate pravo na loš dan, imate pravo da budete umorni,  neraspoloženi, ljuti,  isfrustrirani,  da želite da neko vrijeme provedete sami, u tišini bez djece. Na vama je da se trudite i radite najbolje što umijete, a ne da pokušavate da budete savršena mama koja sve zna i sve stiže, nikad ne pogriješi, nikad ne povisi ton, ne poželi da se odmori … Ne oduzimajte sebi pravo na grešku. U redu je da  kažete:“Izvini, pogriješila sam“, „Žao mi je što sam tako odreagovala“, „U pravu si, prošli put sam zaboravila da ispunim obećanje, ali  zato ovog puta nisam“.

Na ovaj način djetetu šaljete poruku da niko nije savrešen, da je u redu praviti greške i priznati da si pogrešio, ali da to nije razlog da odustane i prestane da se trudi da radi najbolje što umije.

 

Izvor:  Moj psiholog