PIŠE: Mama Marija

Plastično! To je asocijacija koja mi se sve češće javlja u svakodnevnom funkcionisanju. Osjećam nelagodu zbog toga. Polusvjesno bježim, trudeći se da ne pređem u drugu krajnost.

U prodavnici, na pijaci, voće i povrće kao iz časopisa, identičnog, gotovo savršenog oblika, krupno, sjajno. Imam potrebu da provjerim da li je zaista plastično.

Pored mene na kasi mlada mama sa ćerkicom, obje kompletno sređene. Lijepo za vidjeti, ali onda mi i tu sliku naruši okretanje mobilnog telefona, pućenje obje u pravcu kamere i glasno izgovoren zaključak da je odličan selfi.

Otvaram vrata svog vremešnog automobila, kojem su se pojavile bore u vidu poneke ogrebotine i koji nije stigao da se istušira, mada mu je vrijeme, pa se tragovi kiše mogu primjetiti na staklima, a pored mene se parkira uglancani džip, koji koristi kvalitetnu kozmetiku, pa mu se ne ocrtava ni jedna bora, a i njegov lim je previše mlad za to. Iz džipa izlaze tata i sin, ne stariji od četiri godine. Zapravo, tata izlazi, a sin trčeći pokušava da ga stigne i povećavajući ton, onako zadihan, pokušava da mu skrene pažnju, dok je tatin pogled spušten i usmjeren na displej »pametnog« telefona preko koje prelazi palcem desne ruke.

Nakon svih završenih obaveza za taj dan, odlučih da dam sebi malo oduška pred odlazak na spavanje. Previše umorna sam bila i svjesna da bih već nakon dva pročitana reda knjige zaspala. Za TV nijesam bila raspoložena, u posljednje vrijeme serije i filmovi mi ne drže pažnju, valjda zbog premora nedostaje i koncentracija, a nijedne emisije po mom ukusu, uglavnom, nema u to doba. Baterija na telefonu je zapištala, pa sam odlučila da je dokrajčim i da bacim pogled šta se dešava u virtuelnom svijetu.

Kad tamo, opet plastika, i to više nego bilo gdje drugo. Sve ispeglano sa ružicama, mašnicama, srdašcima.

Između serije fotografija djece, sređene po posljednjoj modi, javljaju se fotografije iz noćnog provoda roditelja. Sve se može, sve se stiže, a ja nikako da rasporedim ova moja 24 sata na pravi način. Ma koliko se trudila, uvijek mi se čini da sam na nekom polju zatajila, a najviše me grize savjest ako mi se taj osjećaj javi za onaj dio koji se odnosi na pažnju poklonjenju djeci u toku tog dana.

I onda se zapitam, da li su nas društvene mreže načinile takvima ili smo mi takvi zaista, pa su nam društvene mreže bile potrebne da kao pozornica za izvođenje predstave u kojoj ćemo živjeti životom kakvim bismo željeli?!

Počela sam da izbjegavam sve što ima veze sa plastikom, u domaćinstvu, igri, radu,…

Rekla sam već da sam jedna od onih mama, ali sam, takođe, i jedna od onih žena, koje u prodavnici biraju primjerke voća i povrća koji nijesu savršeni, jer mi nekako, opravdano ili ne, djeluju više kao domaći. Idealno ne postoji, u bilo čemu, pa mi ono što izgleda kao savršeno ne uliva povjerenje.

Iznerviram se, imam dobre i loše dane, povisim ton, ponekad neprimjereno reagujem, možete me zateći i zbunjenu, i ja ne bježim od toga.

Imam utisak da je jako naporno glumiti da smo nešto što nijesmo, samo zarad divljenja, prihvatanja, podrške okoline, i to one koja nije iskrena. A, najmanje što želim je da način razmišljanja moje djece usmjeravam u tom pravcu da bude uklopljen u jednu lijepu i šarenu, ali praznu plastičnu kutiju.