Najčešći izvor frustracije u odnosu roditelj – dijete zasigurno je onaj vezano za borbu oko moći. Hoće li obući ovu haljinu, hoće li ostati još 10 minuta budna, hoće li jesti ili ne, hoće li ići u vrtić ili ne, hoće li još malo gledati crtani i slične situacije mogu biti razlog za borbu oko moći između roditelja i djeteta. Iako to rijetko krene s tim povodom, barem ne na svjesnom nivou, ipak se često pretvori u natezanje, nagovaranje, objašnjavanje, a često i viku.

Ana, Petrova mama (5 godina), se često suočava sa ponavljajućom situacijom – kaže Petru da je vrijeme za spavanje i da pospremi igračke koje se nalaze nasred sobe jer je vrijeme da se sprema za spavanje. Petar se ispočetka oglušuje na te zahtjeve i nastavlja da igra, kao da mu nikakav zahtjev nije bio postavljen. Nakon nekoliko ponovljenih zahtjeva, Petar počinje da moli mamu da bi htio još da se igra, još samo 10 minuta. Ali 10 minuta nikada nije zaista 10 minuta. Nakon strpljivih 20 minuta ponavljanja, Anu Petrovo otezanje počne veoma da smeta. Svjesna važnosti pravilnog odgajanja djeteta, Ana ponovi zahtjev još nekoliko puta i objasni mu zašto je važno da pospremi igračke. Kada to ne urodi plodom, Ana počne da viče na njega što je Petru posljednji signal da je “đavo odnio šalu” i da je sada zbilja vrijeme da učini što mu je rečeno. I tako i bude, uz Petrov plač, dodatno natezanje i nezadovoljstvo i Anin visok nivo frustracije.

Ana je, kao i većina roditelja, svjesna da nema cijeli dan za pregovaranje s djetetom i objašnjavanja zašto moraju nešto učiniti. Žele najbolje svom djetetu i zaista se trude, ali nekako, uprkos svemu, rasplet je uvijek vrlo sličan. S druge strane često se pita – zar ne bi trebalo da bude ona ta koja će određivati što dijete treba da učini, a ne da dijete odlučuje što će i kada nešto poslušati?

Iako na prvu možda ne djeluje tako, ponašanje Ane i Petra je kao da pripadaju suprotnim timovima, svako vuče na svoju stranu, oboje odlučni da bude po njihovom, da pobijede. Borbe moći udaljavaju roditelja i dijete, pružaju plodno tlo za otpor, pobunu, neprijateljstvo, okrivljavanje one druge strane ili krajnju poslušnost ukoliko dijete ima loše samopoštovanje. Takve situacije su emocionalno preplavljujuće kako za djecu tako i za roditelje. Iza sebe ostavljaju osjećanja poput razočaranosti, frustracije, ljutnje, tuge, nemoći i tako u fokus stavljaju situacije koje ne predstavljaju užitak i zadovoljstvo u zajedničkom provođenju vremena. U svakoj porodici postoje borbe moći, ali nisu na svakodnevnom nivou. One se mogu izbjeći. Tek kada izostaju strahovi od okrivljavanja, posramljivanja ili boli, u atmosferi u kojoj su bliskost i povjerenje u prvom planu, dijete se osjeća sigurno i može učiti o važnim stvarima za dalji razvoj i kasniji život.

Ako dijete dobije ono što želi, ako mu roditelj popusti i tako “pobijedi” u borbi za moći, ono je naučilo da moć donosi pobjedu.

Tokom cijelog svog razvoja, djeca testirajući roditeljske granice utvrđuju područja svoje nezavisnosti i samostalnosti. Kako dijete izgovori “ne”, prvi put verbalizuje svoju moć i jasno daje okolini na znanje što ono ne bi željelo. Kako djeca odrastaju, tako se “ne” počinje odnositi na različite stvari u različitim situacijama. Djeca vole da imaju kontrolu nad situacijom. Uočavaju da tu moć i kontrolu imaju roditelji, a kako djeca usvajaju različite životne vještine, tako pokušavaju da usvoje vještinu kontrolisanja i određivanja. Potreba za moći normalna je psihološka potreba. Ta potreba se veže uz razvoj mišljenja, učenje rješavanja problema, izražavanje osjećaja, osamostaljivanje. Imati potrebu za moći nije loša stvar. Postaje problem tek kada dijete koristi moć na negativan način. Djeca koja imaju izraženu potrebu za moći koriste je kada na taj način pokušavaju postići ono što žele. Odbijaju da učine ono što im se postavi kao zahtjev. Ne žele da čine ono što im je rečeno. Opiru se autoritetu i vole sami stvarati pravila. Vole određivati kako će se stvari odvijati.

Većina roditelja u tim situacijama naglašavaju sopstvenu snagu i kontrolu. Kao što je vidljivo iz prethodnog primjera, to ne funkcioniša. Jednom kada se roditelj nađe u borbi za moć, i on i dijete je izgubilo zbog posljedica koje borba ostavlja.

Ako dijete dobije ono što želi, ako mu roditelj popusti i tako “pobijedi” u borbi za moći, ono je naučilo da moć donosi pobjedu. Ako roditelj “pobijedi”, dijete vjeruje da je roditeljska moć to uzrokovala i zaključuje da moć zaista ima veliku vrijednost. Oba slučaja rezultira novim pokušajima od strane djeteta da se bori koristeći svoju moć, svaki put sa novim i razrađenijim metodama.

Korištenje moći djeca mogu izražavati na različite načine. Najčešće su borbe oko moći aktivne, poput pregovaranja. Ali neka djeca su naučila da koriste pasivan otpor. Umjesto pregovaranja, ova će djeca odbiti da prihvate postavljeni zahtjev. Mogu klimnuti svojom glavicom, sjediti u tišini, ponekad se čak malo i nasmiješiti. Ali bez obzira da li je riječ o aktivnoj ili pasivnoj borbi za moći, za obje varijante potrebno je barem dvoje da se borba odvije.

Donošenjem odluke da nećemo biti dio borbe za moći, prvi je korak. Za to je potrebna snažna odlučnost od strane roditelja da se više neće uključivati u prepirke i dugotrajne pregovore. Trebaju  da izraze svoja očekivanja i potom jednostavno odlučno da odu čime se prepušta djetetu da ono samo donese svoju odluku. Jasnim izražavanjem što želimo od njega, kada to mora učiniti i što se događa ako to ne učini i potom ode, vješto se izbjegava prostor za potencijalnu borbu oko moći.

Izvor: Centarproventus