PIŠE: Zoran Milivojević, psiholog

Većina ljudi danas smatra da je dobro biti ambiciozan, željeti socijalni uspjeh i sistematično raditi da se uspije. To je onaj uspeh koji zajednica smatra vrijednim i koji je zbog toga, po pravilu, povezan sa višim socijalnim statusom. Ali nisu svi ambiciozni: postoje ljudi koji nemaju ambiciju, kao i oni pretjerano ambiciozni.

Šta se podrazumijeva pod pretjeranom ambicijom? Za jedne kažemo da su pretjerano ambiciozni zato što svom uspjehu podređuju sve ostale aspekte života, tako da žive samo za uspjeh, plaćajući visoku cijenu svojoj ambiciji.

Za druge kažemo da su pretjerano ambiciozni onda kada procijenimo da uprkos tome što nemaju potrebne sposobnosti, uporno istrajavaju u pokušaju da ostvare uspjeh za kojim žude. Za treće kažemo da su pretjerano ambiciozni zato što nikada nisu zadovoljni, jer kada ostvare jednu visoku ambiciju, tada se odmah usmjeravaju ka nekom drugom, još višem i „izazovnijem” cilju.

Za četvrte kažemo da su preambiciozni zato što se na putu ka ostvarenju svoje ambicije služe nemoralnim ili nezakonitim postupcima.

Bez obzira kako definišemo pretjeranu ambicioznost, ona uvijek nosi neko negativno značenje: ili su njene žrtve ljudi oko preambiciozne osobe ili je ona sama. Uprkos tome, ono što impresionira kod pretjerano ambicioznih jeste snaga i postojanost njihovog motiva da u životu ostvare svoj cilj.

Pitamo se odakle izvire ovaj motiv? Ako je njegov izvor u nekim djetetovim odlukama u djetinjstvu, kako da se kao roditelji postavimo pa da naše dijete bude zdravo ambiciozno, a ne preambiciozno i neambiciozno?

Anatomija pokretačkog motiva pretjerano ambicioznih pokazuje da je određeni društveni uspjeh za njih uslov koji moraju da ispune, a kako bi zaslužili pravo da ih drugi vole i poštuju. Njihov unutrašnji glas govori sledeće: Moraš da uspiješ i ostvariš zadati cilj, jer ako to ne uradiš ti si bezvrijedno ljudsko biće.

A ko je taj koji je zadao dati životni cilj? Često su to roditelji koji otvoreno ili suptilno poručuju djetetu da će ga zaista voljeti samo ako jednog dana ostvari ono što njih čini ponosnim i srećnim. Ovakav roditelj zadaje djetetu onaj svoj cilj koji on nije uspio da ostvari, zbog čega se osjeća bezvrjednim. Željeći da budu ponosni, oni nesvjesno ili svjesno djetetovu uspješnost povezuju sa njegovim pravom da bude voljeno ili, čak, da živi.

Roditelj koji usmjerava dijete ka nekom cilju, bilo da je to sport, umjetnost, nauka ili neka određena profesija; koji mu pomaže da sebe vidi u nekoj pozitivno predstavljenoj budućnosti, pomaže djetetu da razvije ambiciju. Treba paziti da dijete to ne shvati kao uslov koji treba da ispuni da bi vrijedilo, zasluži da bude voljeno ili da je to pravo na postojanje.

Izvor: Politika