PIŠE: Mama na ćoše blog

Koja je najgora stvar koju ste ikad izgovorili? I kome? Premoreni, neispavani? Cijelog dana rastrzani između milion obaveza koje jednako crpe i vašu psihičku i fizičku snagu, koje simultano obavljate i često u galami, a da ste pri tom dostupni čak i noću kad pristajete na malo sna, iscjepkanog na sitne rate? Kad vam se plače od svega? Kad vas čeka još nepregledan niz takvih dana, a da nemate snage više ni stav prema tome da promijenite? Ali morate da gurate dalje.

Da u tim, takvim momentima kažete – vrištala sam od muke, došlo mi je sve da izlomim, proklinjala sve svoje izbore, izgovorila mu užasne stvari, došlo mi je da ga tresnem, ne mogu više da ga vidim, dođe mi da… šta bi vam drugi rekli?

Pitali bi se možda koja je to firma i zašto, kao svako pametan, prosto ne odete odatle negdje gdje će vas više cijeniti, gdje će vam biti bolje. Firma zvana roditelj. Direktor ste vi, doživotni, ali niste uvijek glavni. I vrlo često ne znate ni gdje vam je glava. A morate da ostanete prisebni. Vi ste odrasla osoba.

Čak i kad ste iscrpljeni, željni sna, gladni, kad milion vaših pokušaja ne daje željeni rezultat, kad imate osjećaj da čitav jedan takav život ne želite. I dalje ostajete tu. Ali često van sebe. I sve što kažete i uradite koristiće se protiv vas. Jer vi ste odrasla osoba.

A da je u pitanju zaista bio odnos sa šefom, svaka vaša pogrešna riječ bila bi, začudo, na pravom mjestu! Imali biste punu podršku. Da je u pitanju odnos s partnerom, svaka svađa bi vam bila oproštena, svaka ljutnja kompenzovana, svaka ružna riječ našla bi neko utemeljenje. Da izgovorite sve to svom djetetu, malom djetetu, bebi, sve dobija sasvim novu notu, a vi sasvim jasnu etiketu.

Ali i roditelji imaju dušu. Uglavnom u nosu. Mnogo puta tokom roditeljevanja. Pogotovo kad živite u zemlji u kojoj nemate mnogo mogućnosti da mijenjate okolnosti, pa vam se potura tek blijeda utjeha da možete da mijenjate svoj odnos prema njima. Jeste, opet ste krivi vi, dobro ste primijetili. Vi ste odrasla osoba. Kad niste mijenjali zemlju, možete bar sebe.

Možda je baš zato toliko prisutno javno licitiranje ljubavi prema djeci. Onoga, tačnije, što se pod ljubavlju prema djeci podrazumijeva – javno. Osim što to djeca neminovno izmame, doduše da kažemo njima, ali i da valjda umirimo savjest kad obnarodujemo svima. Mada ne vidim zašto bi to ikome drugom bilo važno. Sva ta – ja živim za njih, oni mi daju snagu, oni su mi sve u životu, život bez njih bio mi je ništa, nema toga što za njih ne bih uradio/la.

Gdje smiješ da kažeš da ti je u tom odnosu dolazilo ponekad, ma čak i danima, noćima pogotovo, koje se – ko za vraga- namjeste baš poslije tih istih dana, da vrištiš od muke, da sve izlomiš, da si proklinjao svoje izbore, da ti je došlo da ga klepiš, da ne možeš više da ga vidiš, da ti je došlo da…

A koliko je samo, za tu istu ljubav prema djeci, za djecu samu, važno to priznati! Te momente slabosti, tu nemoć koja najbolje govori da ne, naravno da to neću uraditi, ali tako jasno ukazuje na to koliko je i u tom ljubavnom odnosu na momente teško. Koliko je normalno da roditelj bude ljut, bijesan, ogorčen, razočaran, neuspješan, da vikne, da omane! Baš zato što to ta ista djeca gledaju. Baš zato  što smo mi odrasle osobe.

Ako im poslije toga, kad se galama utiša, sve pojasnimo, riječima, maženjem, ma koliko da su mali. Ako im, kad god treba, kažemo – izvini, čak i kad su bebe. Ako o tome iskreno pričamo sa drugim roditeljima, a ne bojažljivo, umotano u šale, dodatno tako upravo naglašavajući da je to nešto što nije dozvoljeno. Jer ako se jasno i glasno izgovori, stiče se utisak da se tome daje legitimitet, da se to smije raditi. Vikati na djecu. Iskočiti iz šina.

Dodatno zbunjuje i obeshrabruje što ni u jednom od milion priručnika za vaspitavanje i rješavanje raznih kriznih situacija ne piše kako da sva ta savršena rješenja, a koliko te samo kao roditelja dodatno dotuče što ona postoje, primijenite nakon što noćima niste spavali, a danima ste vitlali sami oko dvoje malih, ručka, veša, presvlačenja, hranjenja, igranja, umirivanja, ubjeđivanja i animiranja. Nigdje ne piše da vam se uopšte desi da “puknete” pred njima. Nigdje ne piše da se uopšte nešto i vama dešava! Jer vi ste odrasla osoba.

Ne, za mene se ljubav ne podrazumijeva, pogotovo prema djeci ne. Svakog dana prosto izlazi iz mene, kroz riječi, dodire, zagrljaje, osmjehe i smijanje, kroz razne postupke to “volim te”, “srećna sam što postojiš”, “ti si divno dijete”! Samo želim da se jednako (po)kaže i ona druga strana ljubavi. Ona kad ste u toj vezi sa njima ljuti, umorni, neusjpešni, kad griješite, kad se svađate. Jedino što u tom odnosu nikada neću priznati su batine. Takva nemoć i neznanje nemaju opravdanje. Ako ste odrasla osoba. A nažalost, mnogi to ne postanu, čak ni kad dobiju djecu.

Naša djeca će gledajući taj odnos zaključivati o ljubavi. Našoj prema njima, njihovoj prema drugima, drugih prema njima. Kroz naše dvostruke poruke steći će utisak da je ljubav uvijek mirna, lijepa, puna razumijevanja i ispravnih stvari. Da se, ako nekoga zaista voliš, s njim nikada ne svađaš, nikad se o njega ne ogriješiš. A valjda smo to već toliko puta prošli da smo spremni da priznamo da nije tako. Da je ljubav satkana od mnogo više riječi. Ako smo odrasle osobe. Ako išta znamo o ljubavi. Ako volimo svoju djecu.