PIŠE: Nikolina Milosavljević, psiholog

Kada se beba tek rodi, nijedan roditelj ne može ni da zamisli scenu u kojoj on viče na svoje dijete, a kamoli da ga udari. Svi zamišljaju život sa tim malim čovekom kao skladan, bez većih izazova, i pun smijeha i radosti. Zaista,  život bi bio vrlo jednostavan da pored djetetovih životnih i emocionalnih potreba, ne postoje i druge obaveze i zadaci  koje roditelj mora da obavlja svaki dan. Iako je odlazak u prodavnicu prije dolaska novog člana u porodicu bio uživanje, sada može da bude vrlo naporan. To otprilike izgleda tako da vi trčite kroz supermarket da kupite sve šta je potrebno, a da u isto vrijeme stignete na vrijeme da pokupite dijete iz vrtića ili da ga odvedete ljekaru, ili u neku od igraonica na rođendan.

“Nagomilan“ život, odnosno previše prioriteta i obaveza, a premalo vremena, dovodi do umornog roditelja. Umor smanjuje psihološke odbrane osobe protiv stresa. Kada se tom umoru i akumuliranom stresu pridoda i dijete koje na jedan buran, i ne tako prijatan način, izražava negodovanje zbog nezdaovoljenja svojih potreba, to dodatno može ometati roditelja u racionalnom rasuđivanju šta treba raditi u datom trenutku.

Zbog smanjenog kapaciteta da razmišlja racionalno i odbrani se od navale stresa i umora, potpuno je prirodno da taj dječji protest roditelj doživi kao napad na njega. Da bi se odbranio od tog “napada” nerijetko roditelj počne da viče na dijete i/ili krene da ga udari. U tim momentima roditelji mogu da osjećaju bespomoćnost i jaku ljutnju, i to navode kao razlog zašto su vikali i/ili “ćušnuli” dijete. Nakon tog događaja, mogu osjećati krivicu zato što su, kada su ih prošle ove neracionalne emocije, sagledali situaciju objektivno i shvatili da su bili pregrubi za dijete.

Trenutak ove vrste bespomoćnosti, pomiješane sa bijesom, psiholozi nazivaju momentom gubitka kontrole i ukoliko se dešava često, kao posledicu zasigurno može imati narušen odnos djeteta i roditelja, koji dovodi do toga da dijete vremenom počne da se inati ili/i postaje dodatno agresivno, i čeka pogodan trenutak da, kada roditelj ne gleda, napravi neku “pakost” bez razmišljanja o posledici tog postupka. Drugim riječima, to dijete postaje odrasli koji će (kao i roditelj) imati oslabljenu kontrolu negativnih emocija i neće umjeti da preuzme ličnu odgovornost za svoje postupke, nego će krivce za svoje neuspjehe tražiti u drugima ili u nesrećnom životu.

Nemojte me shvatiti pogrešno, to ne znači da nikada ne smijete da se naljutite na dijete i to pokažete. Čak naprotiv, u određenim situacijama treba pokazati ljutnju kako bi dijete osjetilo prirodne posledice svog ponašanja (kako njegovo neadekvatno ponašanje utiče na druge ljude u okolini), ali nekontrolisano vikanje i udaranje djeteta ga neće naučiti da sledeći put zna kako da se ponaša, već ćete mu biti odličan uzor da i on jednog dana može da gubi kontrolu kad god osjeti potrebu. Nadam se da to ne želite da vaše dijete radi kada poraste i postene “svoj” čovjek.

Vrlo često sam čula roditelje koji bespomoćno kažu: “Ali šta da radim u toj situaciji kako bih djetetu pokazao kako treba da se ponaša” ili “…kako mora da me sluša!”

Istina, vrlo je teško i skoro nemoguće smanjiti stres. Isto tako, roditelji će skoro uvijek biti umorni, tako da možemo reći da u velikom broju situacija i time je teško upravljati. Međutim, ono što je moguće uraditi jeste kontrolisati uticaj tog stresa i umora na naše ponašanje.

Postoji nešto što je u našim rukama i zavisi samo od nas samih kao odraslih osoba: način kako tumačimo djetetovo ponašanje u kritičnom trenutku, kao i koliko smo realni u postavljaju očekivanja i zahtjeva prema djetetu. Ta očekivanja, zahtjevi i naša tumačenja zapravo su misli kojima sami sebe uvedemo u jaku ljutnju (ili bijes). Te misli mogu biti podijeljene u tri kategorije, ali se vrlo često kombinuju u kritičnom trenutku:

Kada skačemo na zaključak i pretpostavljamo koje su namjere djeteta:

“Ovo mi namjerno radi”
“Hoće da me provocira”
“Hoće da vidi dokle može da ide”
“Hoće da me obruka”

Kada preuveličavamo:

“Ne mogu ovo više da izdržim”
“Ovo je nepodnošljivo”
“Kako se usuđuje da tako razgovara sa mnom. Mora da me sluša!”

Kada etiketiramo dijete

“Ljenjivac/ljenjivica”
“Bezobraznica/bezobrazno derište”

Kako kontrolisati ove misli okidače?

Prva stvar koju roditelj mora da uradi kako bi iskontrolisao intenzitet ljutnje je da postane svjestan ovih misli okidača. Najbolje bi bilo da pokušate da se sjetite neke situacije u kojoj ste “izgubili” kontrolu i da pokušate da osvijestite koja misao vam je prošla groz glavu neposredno prije nego da ste počeli da vičete na dijete. Na taj način ćete te podsvjesne misli dovesti u svijest.

Drugo, promijenite svoje misli okidače koji će biti mnogo efikasniji u smanjivanju osjećanja ljutnje, bijesa i bespomoćnosti. Na primjer: “Ovo je samo faza”, “Sigurno je gladan/žedan/spava mu se”, “ Ne shvataj to lično”, “Vjerovatno je nešto neraspoložena i ne zna kako da se nosi sa tim”, “ Mogu da izdržim još jedno njegovo ispoljavanje nezadovoljstva”, “Izdži, neće ti pomoći to što ćeš se razbjesneti i vikati, samo će biti još gore.”

Treće, kontrola negativnih emocija je vještina i morate redovno da je vježbate dok vam ne postane navika, a situacije koje su vas do tada dovodile do gubitka kontrole i nekontrolisanog vikanja, gledajte kao na prilike u kojima ćete učiti i vježbati novu vještinu.

Izvor: Koučing za roditelje