Malo dijete – mala briga, veliko dijete – velika briga. Roditelji adolescenata itekako su svjesni ove mudre rečenice koja slikovito opisuje svakodnevicu porodice kojoj je pubertet pokucao na vrata.
Iako se svi roditelji tinejdžera barem jednom zapitaju hoće li upjeti izvesti dijete na pravi put ili će ga loše društvo upropastiti, neki su ipak mirniji od ostalih.
Malo je vjerovatno da će mirno i pristojno dijete odjednom doživjeti veliku transformaciju i postati bezobrazno i bahato. Uvriježeno je mišljenje da će djeca koja od ranije dobi imaju problema s ponašanjem prije podleći pubertetskim bubicama. Ali je li zaista tako i zašto se ponekad dogodi da dobrice preko noći postanu zloćice?
Odgovornost je na društvu, ali i roditeljima
Adolescencija je izazovno, ali pozitivan period u kojemu djeca pomalo ulaze u svijet mladih, a potom odraslih ljudi. Većina tinejdžera su zanimljivi i dragi mladi ljudi kojima se roditelji ponose, uprkos pokojoj svađi i nesporazumu bez kojeg odrastanje ne bi bilo ono što jeste.
Ipak, ponekad se dogodi da najmirnija i najposlušnija djeca naglo promijene ponašanje ulaskom u pubertet, a takve su situacije najčešće produkt uticaja okoline.
Djetetovi vršnjaci mogu imati velik uticaj na njegovo razmišljanje i ponašanje. Bezopasni primjeri su imitiranje nečijeg stila, slušanje muzike kakvu sluša društvo i korištenje izraza koji su karakteristični za djetetov krug prijatelja.
Negativni primjeri se dotiču imitiranja poremećaja u ishrani(izgladnjivanje, bulimija), konzumacija opijata pod uticajem grupe ili nasilno ponašanje zbog dokazivanja i utvrđivanja statusa u grupi.
Iako je roditeljima teško priznati da su ponekad krivi za određene reakcije i ponašanja svoje djece, njihov je uticaj presudan. Zapuštena su djeca u najtežoj poziciji, a posljedice može ostaviti i izuzetno autoritativan kao i preležerno odgajanje.
Autoritativnim vaspitnim metodama nerijetko nedostaje empatije i topline dok ležerni roditelji prave grešku ne postavljajući nikakve granice i time djeci ograničavaju vještinu samokontrole.
Loše ponašanje kao poziv u pomoć
Svaki roditelj bi, prije nego počne da kritikuje i optužuje dijete, trebalo da se zapita odakle dolazi tolika potreba za buntom. Krije li dijete neku nelagodnu situaciju koja ga muči, kakav je njegov odnos s društvom, je li povrijeđeno, nesretno zaljubljeno ili odbačeno.
Nije neobično vidjeti da djeca koja proživljavaju emocionalne poteškoće, bijes i nemoć izbacuju buntovnim i nekontrolišanim ponašanjem i neprimjerenim reakcijama. Ponekad se, zbog straha, ponašaju nasilno nastojeći se tako zaštititi od neugodnih situacija.
Nisko samopouzdanje i samopoštovanje najveći su okidači radikalnih promjena ponašanja, ali iako je uvriježeno mišljenje da više problema imaju djeca s nižim samopouzdanjem, oni jako samopouzdani mogu stvarati veće probleme. Dokazano je da djeca, a posebno dječaci s visokim samopouzdanjem imaju veće šanse da postanu nasilni.
Roditelj se, u ovoj nepogodnoj situaciji, treba znati postaviti. Ako je problem prisutan, djecu ne treba dodatno obilježavati predrasudama i titulama “buntovnika” ili “nemogućeg djeteta”. Radije se potrudite ući u dubinu eventualnog problema i djetetu ponudite potpuno razumijevanje i prihvatanje, ali uz konstruktivnu kritiku i upozorenje da se ponašanje mora mijenjati.
Izvor: Klinfo.hr
