PIŠE: Zmajka blog

Jedan od najvećih darova koje možemo dati svom djetetu je da ne bijesnimo nad njim; jedan od najefikasnijih metoda za to je postavljanje i očuvanje granica ponašanja.

Znamo već da treba da pustimo dijete da istražuje i da se igra, a to ponekad prelazi granice naše zone komfora. Brzo nam se stavi do znanja da dijete ima svoje „ne“ i svoje „ja“ – negdje u uzrastu od 12 – 18 mjeseci – i to nas iznenađuje, zbunjuje i ljuti (jer smo  „čitali“ dovoljno o vaspitanju), a na sve to smo još i umorni, jer beba još uvijek ne spava cijele noći, kako su nam obećali u onim knjigama. Počnemo da mislimo da je dijete bezobrazno i da nas namjerno izaziva, i brzo prelazimo u drugu krajnost – mrštimo se, vičemo, pa čak se ne ustručavamo i da „pljesnemo po rukici“.

Poznata je tužna činjenica da su djeca najviše tučena u njihovoj drugoj godini, a takođe je poznato i da baš tada, kada gornji mozak još nije razvijen, duboko u donjem mozgu prihvataju i ukorenjuju naše obrasce ponašanja. Djeca sa kojima u preverbalnom periodu je postupano agresivno, agresivni su i kasnije u životu.

Kako će dijete naučiti, ako ga ne kažnjavamo? Kratko rečeno – oponašanjem našeg primjera. Opširnije rečeno:

Djeca po prirodi vole pravila. Vole red, rutinu, predvidljivost, vole da ih se drže, da ih provjeravaju, izazivaju, prijavljuju prestupe. Djeca vole da poslušaju – mi smo djeci sve, vrhovni autoritet, bog, alfa i omega. Dijete pevuši i ponavlja pravila: „Prije i posijle jela, treba ruke prati, nemoj da te na to opominje mati“; „Nakon ulaska u kuću – izuvanje, skidanje, pranje ruku“; „Prije izlaska, mora da se piški“; „Svako rasprema svoj nered“; „Ne ometaj tatu dok razgovara“.

A šta ako dijete istrči na ulicu, ili dira utičnicu?
Dijete ima jak instinkt samoočuvanja. Zato vrlo brzo, kada mu mirno i ozbiljno kažemo da je šporet i utičnica pec, a ulica i prozor bam, širom otvorenih očiju se drži za našu nogavicu i dobro se pazi. (Koliko „razmažene i nevaspitane“ djece je udarilo auto jer nisu poslušala mamu i istrčala su pravo pod točak?! Pa, ne nešto mnogo!)

Zašto nas onda dijete ne sluša uvijek?

Evo kako mi postavljamo i održavamo granice ponašanja, odnosno kako disciplinujemo:

– Posmatramo dijete i ispunjavamo njegove potrebe za stimulacijom, fizičkom aktivnošću, društvom, našim pažnjom. Kada su djetetove potrebe podmirene, ono je spremnije da posluša nas.
– Prihvatamo djetetova osjećanja i postupke kao samoizražavanje, a ne kao „atak na našu ličnost i autoritet“. Znamo da nas dijete obožava, voli i poštuje (ako nas se ne plaši). Bonus: Nakon oslobađanja od neprijatnih osjećanja, dijete je bolje raspoloženo, skoncentrisanije i uspješnije. Pustimo dijete da se do kraja isplače, ne žurimo da ga ućutkana,  kako ne bi ostala u njemu potisnuta osjećanja koja će kasnije sigurno isplivati.
– Ispunjavamo sopstvene potrebe, jer samo ako smo mi ispunjeni i zadovoljni, možemo da ispunimo i zadovoljimo i dijete. Zbog djece, ali i zbog nas samih, naravno.
– Rutina. Dijete u poznatoj, sigurnoj situaciji osjeća se lagodno i spremnije je na saradnju. Izlazak iz rutine je ponekad poželjan kao stimulans, ali mora postojati rutina da bi se iz nje izlazilo!
– Spriječimo dijete na vrijeme, kada osjetimo da nas djetetovo ponašanje nervira, dok još nismo veoma ljuti da ne možemo da se iskontrolišemo, da počnemo da vičemo; kada vičemo, amigdala „isključi“ djetetov gornji (razumni) mozak – ono ne čuje značenje naših riječi, skoncentrisano je samo na našu zastrašujuću pojavu.
– Privučemo djetetovu pažnju, kažemo jednom, pa ako dijete ne postupi kako smo mu rekli, podignemo ga i pomjerimo iz situacije uz kratko objašnjenje: „Milane, pogledaj me – vozi autić u dnevnoj sobi molim te, ovdje je usko i grebu se zidovi.“ Ili „lupanje mi veoma smeta – molim te vozi bez lupanja“.
– Dogovorimo vrijeme za pažnju. Ako dijete očigledno radi izvjesne stvari smo mu potrebni dok smo mi zauzeti, pogledamo ga u oči i kažemo: „Trenutno sam zauzet ovim poslom. Hajde sad da se jako zagrlimo, a igraćemo se kada završim, za pola sata; ako želi,  može njen da ostane pored mene i da me gledaš kako radim/ da zajedno radimo ovo“. (Dijete će i samo ponekad reći – ne mogu sad, zauzet sam!)
– Lekcije ostavljamo za spokojne trenutke u šetnji, vožnji, čitanju, uspavljivanju – kada je djetetov gornji mozak spreman na saradnju.
– Ne povrjeđujemo druge. Ako dijete udara nas ili druge, držimo ga nežno i s ljubavlju, ali čvrsto, dok ne prestane. Taj zagrljaj je najčešće sve što mu je trebalo. Kod nas, uspijeva svaki put.
– Ako postoji rizik da nekoga udari u igri, skrenemo mu pažnju na to. Po potrebi, sugerišemo kako da se igra bezbjednije. „Tu gdje bacaš štap ima ljudi.“ „Štap može da ih udari i da njih boli.“ „Ako želiš da nastaviš da bacaš, možeš to da radiš tamo na onoj livadi“.
– Ne uništavamo stvari. U „stvari“ ne spadaju selotejp, flaster, papir, toalet papir, ograničena količina neskuvanih špageta i druga potrošna roba – njih koristimo za igru.
– Prilagodimo prostor djeci. Njihova motorika još nije do kraja razvijena, pa im stvari (nešto češće nego nama) ispadaju iz ruku; treba im naša pomoć s tim. Nekih opasnosti još nisu do kraja svjesni, pa ih moramo mi čuvati. Nije realno od njih očekivati toliku samokontrolu, da ne diraju željeni predmet koji im stoji ispred nosa i izaziva ih, samo jer smo mi to zahtijevali. Djeca mogu toliko biti unesena i zanesena, da nas i ne čuju, čak i kada smo mi sigurni da su nas čuli, samo se „prave ludi“.
– Podržavamo dijete u njegovom prosuđivanju. Tako što mu omogućavamo, koliko god je to moguće (čitaj, dokle god imamo živaca), da odlučuje šta i kako radi i da iskusi posledice bez našeg zakeranja i kritikovanja. Samostalnim donošenjem odluka dijete uči da donosi dobre odluke; i lakše će se pridržavati svojih odluka, nego nametnutim pravilima.
– Objašnjavamo svoje odluke. Dijete će se lakše ponašati na prihvatljiv način ako ga razumijemo. Tako osjeća povjerenje u nas, da ne postavljamo određeni zahtjev jer smo zli i džangrizavi, već logično i s ljubavlju. Osim toga, učimo ga kako razmišljamo.To uključuje i pravo da se predomislimo – i naše, a i njegovo. Kada nešto zabranimo, pa dijete malo drami, natjera nas na razmišljanje i ponekad promjenimo odluku i dopustimo to što smo zabranili. Dijete umije da razlikuje predomišljanje i popuštanje. Mi tu sposobnost ohrabrujemo obrazloženjem našeg predomišljanja.
– Ne popuštamo. Kada imamo razuman zahtjev, ostanemo pri njemu. To ponekad često znači da moramo istrpjeti dreku, da se i mi ne naljutimo, da ne počnemo i sami da vičemo; i pored svih prethodnih poduzetih mjera.
– Razmišljamo o našem cilju i prilagođavamo očekivanja. Naš cilj glede disciplini je – samodisciplinovana osoba koja zna šta je dobro za nju i poštuje druge. Iako bi nam mnogo lakše bilo da možemo tek tako isprogramirati dijete da uradi šta mu se kaže, to nije moguće nijednom metodom vaspitanja. Znamo da se naš cilj ne dostiže preko noći, već da ćemo dijete vaspitavati dvadesetak godina. To nam pomaže da se opustimo i da se pokažemo ljubav i poštovanje.