PIŠE: Tatjana Kuljača, Mamizam blog

Jednom davno, prije samog rođenja, odabrala si baš njega.  Sa kojim je noć kratka za sve ono što jedno drugom želite reći. Čija te duša miluje ne dodirujući te. Koji u tebe vjeruje i tjera te da poveruješ u sebe onda kada u sebe vjere nemaš. Kaže da si bitna. Njemu i cijelom svijetu. Poznaćeš ga po duši koja treperi i sjaju u oku koji zaiskri kad se pojaviš. Po zagrljaju toliko čvrstom kao da ćeš mu kliznuti kroz prste.

Od prvog susreta u ovom svijetu više ništa neće biti samo crno ili bijelo. Već cijeli spektar tonova, svaki sa novim osmjehom. Novom riječju. Novim dahom. Trebaćeš ga kao vazduh bez kojeg ne možeš. Na čiji nedostatak se možeš navići. Bolno. Napola dišući.

Ne gradi život bez onoga koga si odabrala jednom davno prije samog rođenja. Jer bez njega biće naličan kuli od karata koja se dahom može srušiti. Ili samo jednim njegovim zagrljajem. Osmjehom. Laganim kao svitanje.

To je onaj sa kojim ti je dovoljno samo da budeš. I da ne morate baš ništa. Jer ste predodređeni za vječnost i ljubav koja vam zbunjuje razum. U koju se ništa smisleno ne uklapa. A veći smisao od toga ne vidiš.

Zbog njega ti um izgleda kao najgori mučitelj. A srce stvara najljepše note. I raste izvan granica pojmljivog. Duša ti titra isto kao prvi put kad ste se sreli i dotakli. Čak i deset… dvadeset godina kasnije. Isto, baš svaki put.

Poznaćeš ga po ljubavi. Jer rasteš kad ti priđe. I čini da se osjećaš voljenom, čak i kada ti to ne kazuje. Dok toga još ni sam svjestan nije.

Vrijedna si ljubavi. One koja gradi tvrđave. Leti preko planina. Koja čini da planeta bude divno mjesto za disanje udvoje.

Ne pristaj na manje od toga. Ni zbog vremena koje prolazi. Ljudi koji ti govore da ti izmiče. Zluradih pogleda i govorkanja. Osjećanja da mu nisi dorasla. Ili ma čega drugog.

Jer ste se dogovorili odavno… još prije rođenja. Da ćete stazom jedno kraj drugog hodati. I upijati svjetlost kao jedno biće.

Za to vrijedi živjeti. I disati.