PIŠE: Tatjana Kulača, blog Mamizam

Zadnjih deset godina mog života je prošlo brzo. Gotovo proletjelo. Kao neki brzi film koji odgledaš u dva sata. Svaka sekunda je proletjela, a da je nisam uspjela uhvatiti. Vrijeme između svitanja i sumraka spoj je brzih misli, puno riječi, pokušaja da sve oko sebe nekako dovedem u red. A vrijeme od prve mjesečine do sidljivih zraka svjetlosti ni ne upamtim. I tako svaki dan. Dan za danom. Provuku se. Samo im glavu spazim, a za rep ne mogu ni da ih uhvatim.

A oni porastoše. Ovaj mališa kao da nikada nije bio mala beba. Kao da je oduvijek ovako veliki. Ponekad bih se rado vratila u onaj period kad smo se upoznavali. Mazili i njuškali po cijeli dan. Kad sam bila raščupana i nenaspavana. Kad sam se budila sa željom da se noć što prije prikrade i da umirim umorno tijelo pored malenog bića koje mi je život okrenulo naopačke.

A moja prva ljubav je od male djevojčice izrasla u veliku. I od rođenja njenog brata nisam mogla uloviti svaki momenat da ga upamtim. Nedostajala mi je, iako sam bila tu. Nije bilo više vremena samo za nas dvije. Kada bismo radile bilo šta bez ičijeg uplitanja. Malac se nije dao tako lako istisnuti iz našeg društva. A i kad bi konačno zaspao od umora sam samo mogla da se sklupčam pored nje i da je uspavam. I zaspem zajedno sa njom. Sve do prvog krika mališe koji je uredno plakao na tri sata za svojom porcijom mlijeka.

Umorna za priče, čitanje knjige koje obje volimo. Nesposobna da ostanem budna. Više nismo bile samo nas dvije. A trebalo nam je objema to vrijeme samo za nas. Ponekad bismo ukrale moment. I bilo je kao nekada. Njen osmjeh bi se razvukao široko, najšire. I oči zasjale. A moje srce umila toplina.

Grizla me savjest što nisam snažnija. Što ne umijem drugačije da se raspodjelim. Pa da zasebno dam sebe oboma. Da ona nije tužna kada zagrlim njega. A on se ne rasplače kada vidi da sam uzela moje prvenče u naručje i da je mazim kao malu bebu. Kada bih pokušala da im dokažem da mama ima po jedno koljeno za oboje, mlađe se nije slagalo. Čupao bi sestru da siđe. Smatrao je da ima puno pravo da ima mamu samo za sebe. Baš kao što je onomad to imala i njegova sestra. I uvijek neko bude pomalo tužan. A ja najviše.

Prođe gotovo dvije godine tihe borbe za apsolutnu maminu pažnju. I stiže jedan divan kišni dan. Pljuštalo je kako odavno nije. Gotovo da ne možeš zamisliti da izađeš vani i ostaneš suv do koljena. Prethodilo mu je obećanje da ćemo nas dvije izaći negdje. Bilo gdje. Same, čim batu nahranim i uspavam.  Kad se malena glava umorila od jurcanja i usnila spremile smo se i otrčale do kola. Uzbuđene kao da idemo u pravu avanturu! Razmišljala sam gdje da stanem, a da potpuno ne pokisnemo. Zagrlila sam je i prenijela do restorana gdje smo imale sve što nam je potrebno: divnu klopu, toplinu vatre koja je pucketala u peći, labudove, jelene i zečeve koji su se šetali oko restorana i dječiju igraonicu. Sve na jednom mjestu. I okice koje su sijale od uzbuđenja. Osmjeh sreće i radosti što konačno imamo naše vrijeme samo za nas a da nas niko i ništa ne prekida.

Glumila sam pravog mlaznjaka ne bi li pojela sve sa tanjira. Smijale smo se kao da nikoga više nije bilo. Kao da smo cijelo mjesto imale samo za nas. ,,Ti si najboja mama na svijetu!’’ reče mi moja princeza. Zaustavila sam knedlu koja mi se skupila u grlu. Zagrlila sam moju curicu. Ljubila je u tjeme glave i mirisala. Kosu čiji miris mi se urezao u kod prvi put kad sam je privila u zagrljaj. Momenat kada sam osjetila toliku ljubav za kakvu nisam znala ni da postoji. Dozvolila mi je da se malo grlimo. A onda je dječija cika nadjačala potrebu da se druži sa mamom. I otrčala je u igru. A ja ostah sa svježe skuvanom kafom i pogledom na bijelog labuda koji se šepurio na par metara od mene.

Mogla sam da izmjerim svaki udah… Izdah. Čak je i treptaj oka bio usporen toliko da sam bila svjesna svakog. Činilo mi se da sam mogla prebrojati svaku kap kiše koja je tiho dobovala po staklu. Šćućurila sam se i ušuškala u odavno sanjani mir i usporenost. Kao u starim filmovima kada se sve vrtilo oko vremena za čaj i planiranje bala na proljeće. Gdje nema brzih poteza, već je svaki odmjeren. I dan dovoljno dug za svaku misao. Uživala sam svjesno bez potrebe da budem negdje drugo. Bez moranja da nešto završim. Da što više posla obavim. Nisam osjećala ni onaj nemir šta ako se on probudi i plače što me ne vidi. Znala sam da će sve biti u najboljem redu. A tako i bješe.

Mališa je spavao cijelo vrijeme. Probudio se nekoliko minuta prije nego što smo se vratile. A onda smo se svo troje ušuškali na kauču i mazili. Bez guranja. Bez tužnog pogleda i suza na obrazima zašto su baš on ili ona kod mame, a ne ovo drugo. I srce mi je bilo puno. Jer smo ponovo imale dva sata samo za nas dvije. Što niko zbog toga nije bio tužan. I što se sada kao pilići tiskaju jedno uz drugo pod isto krilo.

Rastu. Vrijeme prolazi. Kao da nije dovoljno što su dani postal brži, nego se i njihovo djetinjstvo čini kao treptaj oka. I odjednom su veliki. Nose veličinu 3. Ispituju putanju heljdinih zrna u zatvorenoj boci. Šminkaju se dječijom šminkom. Glume. Recituju. Imaju prve simpatije zbog kojih se tope. A ti pokušavaš da se prisjetiš momenta kad su prestali da budu bebe. Oboje. I nemoćna si da zaustaviš vrijeme kao i da se podijeliš. Da u svakom trenu daš sebe jednako. Oboma. Da ne ostane gorak ukus krivnje da si nekome ipak dala malo više. I izmamila suzu u oku onog drugog.

Više zajedničkog i mirnog sklupčavanja na kauču nam želim. Kada se njena ruka zadrži na njegovoj svilenoj kosi, a njegova potraži njen obraz i blago ga štipka. I potpuno su mirni sa tim. A moje krilo bude dovoljno veliko za oboje.