PIŠE: Maja Marić, blog Misusovo

Kad sam se udala, iza sebe sam imala 7 godina i 7 mjeseci veze, od čega godinu i po zajedničkog života. Odlično smo se poznavali, voljeli, razumjeli. Prošli smo zajedno kraj srednje škole, fakultete, potrage za poslom, prva zaposlenja, porodične tragedije, bolesti, ljetovanja, zimovanja, faze zasićenja i faze najiskrenije ljubavi. Jedino što je preostalo bila je bajkovita svadba, najbližih 150 ljudi i bijela vjenčanica. I ostatak života. I onda je došao ostatak života.

Oduvijek su me živcirali svi oni sa ‘brak = kraj života’ stavom, muškarci koji s pogledom u daljinu govore svoje tužne priče o tome kako im je ‘oh, tako teško’ jer kod kuće imaju ženu koja im pere, kuva, pegla, sprema, žene koje samo broje i, od kad su stavile prsten na ruku, samo sjede kod kuće mrtve-ozbiljne i nadrkane. Ali nekako sam uvijek imala očigledan razlog zašto je došlo do toga, redovno su to bile veze u kojima je i slučajni svjedok vidio da nešto ne štima. Prerane ženidbe, vjenčanja koja se ‘moraju’ obaviti zbog neplanirane trudnoće, veze u kojima partneri nikad nisu bili ravnopravni, varanja od prvog dana i sl. Upravo zbog toga sam znala da se meni tako nešto ne može dogoditi – mi se poznajemo, poštujemo, volimo i ne sakrivamo ništa jedno od drugoga. Komunikacija nam je idealna. I zašto se onda ne bismo vjenčali? Papir IONAKO NIŠTA NE MIJENJA, zar ne? Ne, srećo, ne.

Nemam pametan odgovor na pitanje što tačno ‘papir’ promijeni. Zašto veza u braku odjednom postane teška. Ali postane. I to je nešto što ne treba sakrivati. Ne mora doći ni do promjene stila života, ne mora biti niti materijalnih/porodičnih (čitaj: svekrva) nesuglasica, ništa osim tog prokletog papira ne mora biti drugačije. Ali valjda je sklopka u glavi prebačena i nešto JESTE drugačije! Nepovratno. Sada, kada analiziram, čini mi se da sklapanjem braka dotadašnje ‘mogli bismo’ i ‘želiš li’ neminovno postaje jedno veliko ‘moraš’. U braku niko ne misli da više mora biti u rukavicama, zna se na čemu smo. I zato moraš. A na moraš dolazi ‘neću’. Dolazi ćutnja, predbacivanje, neodobravanje. Dolazi udaljavanje. A udaljavanje znači i razdvajanje ako predugo potraje.

Situacija postaje ekstremna dolaskom djeteta. Što je suludo jer dijete je biće uz koje oboje zaista naučite što znači bezuslovni voljeti – i još više se volite i poštujete zbog toga. Ali zadaci postaju veći, gušći, traže više predanosti i odjednom se pronađete u situaciji u kojoj oboje samo mjerite koliko je ‘onaj drugi’ napravio, što je preskočio, je li spavao 7 minuta duže od mene i koliko je vremena proveo za kompom (dok sam se ja brinula za naše dijete). I onda mu govorite ‘idi na pivo s prijateljima’, a onda ste ljuti jer je na pivu duže nego ste zamislile. I želite da ima život i bez vas, ali onda mu zamjerate. Ja sam se tu izgubila. Priznajem, u potpunosti. Toliko sam pažnje posvetila djetetu i njegovim potrebama da nisam više imala pojma koje su tačno moje potrebe, a kamoli potrebe ‘veze’. Kakve veze, braćo mila, ja tražim način da se tuširam, scrolam fejs i spavam istovremeno! Jer nekako sam stalno mislila ‘on će razumjeti, jer on me poznaje’. Pogodite što? To tako ne šljaka.

U mom slučaju, barem tako mislim, napravili smo sebi medvjeđu uslugu. Sve do braka, a zatim i djeteta, sav naglasak je bio na ‘nama’. Nisam imala osjećaj da moramo ‘raditi na vezi’ ili ‘graditi povjerenje’ ili ‘odvajati vrijeme jedno za drugo’ i slična self-help s…. jer smo postojali samo mi. Ni posao ni dijete ni pare ni svekrva ni vrijeme za sebe. Prioritet smo bili mi i nismo ni uočili da smo uredili svoj mali svijet da se sve vrti oko nas kao para. A par mora znati funkcionisati i kao odvojene jedinke. I kada su se u raspored ugurale i sve ostale obaveze ozbiljnog komercijalnog života, mi smo se utopili. Bilo mi je suludo planirati odvajanje vremena ‘za nas’ kad smo u mojoj glavi – mi uvijek tu. Ali nismo! Jer nekad smo podsvjesno radili na vezi, a sada smo svu tu pažnju usmjerili ka djetetu i ‘mi’ smo ostali na suvom. Tek tada sam uočila da mi zaista jesmo oduvijek radili na međusobnom odnosu. A u braku smo prestali! Zašto? Valjda refleksno, ono, sad smo u braku, to je to, sad dalje vozi samo. Ali ne vozi. I mrzim što u našem društvu brak, nešto u što velika većina ljudi ulazi, živi s tim, misli da zna sve o tome, taj isti brak je najveća tabu tema ikad! Z……. (pardon maj frenč) vi i dojenje i abortuse i homofobiju – ja veću tabu temu od ‘problema u braku’ nisam vidjela! O tome se NE GOVORI! Amen!

Govori. Govori se svima kad dođe do razvoda. Onda ona priča svojima, on svojim, svi njihovi pričaju okolo drugima i tako. I onda svi znaju ko je kome kada, a kad nije, a nije ni čudo što je otišao kad je ona tako i tako. Ali ja ne govorim o tome. Moj brak je dobar. Moj brak nije ni blizu raspadanja. Ali moj brak, baš kao i svaki drugi, a u to sam uvjerena, je TEŽAK. Jer živjeti neprestano uz nekoga i s nekim, a pokušavati ispuniti i svoje i njegove želje je teško. Jer život je težak sam za sebe, a gdje neće biti u dvoje! Ali ljudi to ne govore! Da, kažu, težak je kad neko nekog vara. Kad on nju tuče. Kad on pije. Kad ona nije nikad kod kuće. Kad nemaju novaca. Kad žive sa svekrvom. (Jeste primijetili kako diskretno ubacuje svekrvu u jednačinu? Niste, jelda? Ni ja!) Ali brak je težak i kad je sve dobro. Brak je težak jer počiva na temeljima ‘poštovanja, razumijevanja i iskrenosti’. A biti dobar stalno je teško. Pogotovo pred nekim pred kim ne možeš ništa sakriti jer te poznaje. A ljudi prolaze kroz depresije, smrti bližnjih, poslove, gubitke poslova, bolesti, djecu, novčane probleme i sl. I ljudi nisu uvijek dobri i divni i krasni. A u braku ste dvoje. I ako sam ja nesretna, onda sam i ljuta jer me on gleda nesretnu. Divno, zar ne?

Na žalost, naša provincijska svakodnevica toliko probleme u braku gura pod tepih da u ovakvim situacijama ne znam ni kome se obratiti. Da, prijateljicama i netu, dvijema stvarima na koje žena valjda uvijek može računati. Ali stručne pomoći nema. Jer u braku se nema problema sve dok ne dođe do razvoda. A onda mi je nekako kasno spominjati probleme, zar ne? Na svu sreću, lude žene u mojoj porodici uvijek su tu za dat savjet. Ali ovdje me savjeti često prestraše jer o braku se ne priča dok neko ne pukne (ne proplače/ne zavrišti/ne počne bacati stvari), a onda čujem sve ono čega sam se i bojala. Tako je bilo i baki. I mami i tetki. I strini. I strikinoj sestri. I komćinici i sestrični, a i ovoj drugoj koja se još nije ni udala, već se naziru problemi. A o tome se ne priča jer valjda je tako svima. A onda se udaš u bijeloj vjenčanici sa buketom cvijeća i ne znaš što te čeka.

Jer koliko god brak bio dobar, težak je. Zapamtite, težak. Ne mogu tačno reći zašto. Ne mogu reći ni da bi bilo isto i bez papira jer ne bi. Papir nešto promijeni. Ne znam što, ali ljudi postaju krući, ljući i zahtjevniji. Radi li se tu o kompleksu posjedovanja? Sad kad je moje, sada ćemo kako ja kažem? Ne nužno namjerno, ali drugačije. Ja sam uvijek sanjala o braku jer ćemo time postati porodica. Zaboravila sam da porodica donosi puno više od zajedničkog prezimena. Ali i emancipacija donosi nešto više od prava na golu zadnjicu. Donosi i pravo na podizanje glasa. Pa makar u vidu otvorenog razgovora sa partnerom, prijateljicom, majkom, a ako treba, i savjetnikom. Misusovo, pa ne idu samo ludi kod psihijatra! Zar ne?