PIŠE: Miloš Momčilović, lekariduse.wordpress.com

Jedan prijatelj mi je skoro pričao, kako je prisustvovao zanimljivoj situaciji za nekom organizovanom večerom. Bračni par je došao na večeru sa petogodišnjim sinom i ocem jednog od supružnika. Kako je večera odmicala, priča moj prijatelj, tako je dječak postajao sve nestašniji. Što je normalno, vjerovatno mu je postalo previše dosadno od odraslih razgovora, u kojima nema mjesta za njegovo učešće i umorio se od igranja uloge „dobrog sina“. Kako je postajao nestašniji, roditelji su sve više podizali ton, upozoravali da prekine i prijetili sankcijama („Dosta više“; „Vidjećeš ti poslije“; „Samo još jednom zucni“; „Kažnjen si, kad dođemo kući“ i slično). Ono što je mom prijatelju najviše zapalo za oko je što je imao jak utisak da njihove intervencije nisu iz početka imale nikakav efekat, niti obećavale da će promijeniti dječakovo ponašanje. Koliko god bilo dosadno dječakovo upadanje, reagovanje roditelja je dodatno povećavalo tenziju za stolom. Onda je, od jednom, do tada ćutljivi dječakov deda, odreagovao na roditelje: Aman, budite bar vi odrasli i zreli, ne reagujte na njegove djetinjarije svojim!

Volim da razgovaram sa ovim prijateljem, jer su nam teme razgovora, čak i kada su slavlja i slično u pitanju, najčešće ono što smo novo naučili – sitnice koje život znače. On mi je rekao, obzirom da poznaje bračni par i dijete od ranije, da je uvideo ispravnost riječi starijeg čovjeka – dječak jeste bio nemiran, ali je ipak samo dijete (šta sve možemo da očekujemo od djeteta, pomenućemo kasnije), ali problem je izgleda ležao što su se i roditelji na neki način postavljali kao djeca prema njemu!

Psihologija nas već neko vrijeme uči da se dijete uči primjerom, a to je ono što je dječakov djeda želeo da iskomunicira sa njegovim roditeljima. Ponašajući se zrelo, odgovorno, smireno i disciplinovano, mi dajemo primjer svom djetetu kakvo treba da bude kad poraste. Primjer je dosta važniji od držanja lekcija, jer dijete konkretno razmišlja i voli da vidi rezultate koji proističu iz primjera, tako se nemojte čuditi ako dijete ne bude baš ono što ste mu govorili da bude, jer mu je možda vaš primjer govorio drugačije.

Već smo govorili kako naše riječi, gestovi i akcije mogu da utiču na našu djecu, prenošenjem svojih ličnih želja na njihovo vaspitanje (toliko je naš uticaj moćan), ili zapostavljanjem i zanemarivanjem (mi smo našoj djeci veoma potrebni), koliko naši planovi utiču i na njihov život i koliko je važno biti svjestan da su naša djeca „naša“ dok ne odrastu. Kakve onda želje i planove bi bilo dobro da imamo? Šta da zapravo radimo sa našom djecom u međuvremenu? Kako bi trebalo da se ophodimo prema njima? Kakvi bi mi trebali (ili bilo dobro) da budemo? U ovom tekstu ćemo, savjet po savjet, pokušati da vam pomognemo da budete bolji u roditeljstvu, ali vi zapamtite – sve što kažemo, dobro preispitajte i zaključite ima li smisla to za vas, pa sami odlučite da li ćete poslušati.

Po djecu i njihov kvalitet života loše je imati i previše i premalo planova. Takođe je loše imati previše precizne ili nejasne planove. Šta je onda ispravno? Ako bolje pogledamo, vidjećemo da u srži loših planova i kod preambicioznih i kod neambicioznih roditelja stoje pogrešne pretpostavke o njihovom djetetu. Roditelji se često ponašaju ili da su njihova djeca premala da odluče, na primjer, čime će se baviti, odnosno da ne znaju i da neće znati da odluče, pa dalje pretpostavljaju da je u redu da oni odlučuju za njih. Druga pogrešna pretpostavka je da djeca jako liče na nas, pa će onda imati i slične afinitete (ovo donosi i nade i strahove). Iako je to često istina, u kombinaciji sa prvom pretpostavkom, roditelji se osjećaju pozvanim da planiraju njihov život: odlučuju koju će školu njihova djeca da pohađaju, kojim aktivnostima će se baviti i čak koje će im zanimanje biti.

Savjet za roditelje je – ne planirati na osnovu onoga što ne može biti provjereno. Kako mi možemo znati da je naš šestogodišnji Novica budući Nole? Čak i da smo sigurni u veliki talenat našeg djeteta u jednoj oblasti, hoćemo li možda njegovim pretjeranim vježbanjem zanemariti neki podjednako velik, čak veći talenat koji bi se ispoljio tek kasnije. Držite svoje planove prema djeci otvorenim, jer, realno, ne možemo znati šta će biti sa nama kroz pet godina. Život je takav – nepredvidiv. Ukoliko naučite dijete suprotno kroz svoje poruke, kakvim životom će to dijete živeti?

Dobar roditelj je uključen u život svog djeteta. On ne bi odluke o budućnosti svog djeteta (koje stoje i na roditelju i na djetetu, doduše kad odraste) prepuštao pretpostavkama, već stalno provjeravao – razgovorima sa djetetom, posmatranjem njegovih trenutnih sklonosti i uvažavanjem i razvijanjem interesovanja. Pravo roditelja ostaje da bira koja će interesovanja kod svog djeteta da njeguje i u to ne želimo da se miješamo. Samo, ostavljamo roditeljima da se zamisle da li će im njihovo dijete na kraju biti zahvalno.

Umjesto planiranja konkretnih zanimanja, budimo konkretni u svojim planovima na način – šta želim da moje dijete umije i zna, što će mu pomoći da vodi uspješan život? Da li je to istrajnost? Entuzijazam? Da voli ono što radi? Da umije da osluškuje sebe i svoje potrebe? Disciplina? Kreativnost? U našim nastojanjima da naučimo dijete da uspije, često zaboravljamo da ga podučimo sposobnostima koje su zaista potrebne za uspješan i ispunjen život – cijenjenje slobodnog vremena, drugih ljudi, pokazivanje nježnosti, razumijevanje i promišljanje sopstvenih osjećanja…

Budimo usklađeni sa svojim djetetom, njegovim raspoloženjem, navikama, mišljenjem i emocijama. Naučimo da prepoznamo kako se osjeća i kako da mu odgovorimo kada treba da se umiri, podstakne, pohvali, utješi… nije dovoljno samo znati šta ono misli, već i doživeti šta mu treba i pružiti mu to, na emocionalnom planu. jDetetu je od poklona-igračke za život mnogo vrjednije ako ga naučimo šta osjeća kada pas naglo zalaje na njega, kada mu drug ne da njegovu biciklu, kada se posvađa sa vaspitačicom, kada vas vidi nakon cijelog dana provedenog u vrtiću ili školi… Razmišljajte kao da su naša djeca vanzemaljci koji su se spustili na ovu planetu i da o njoj (ni sebi ni nama) ne znaju baš ništa, čak ni koje je zvono našeg stana. Pomozite im da što bolje razumiju sebe, druge i svijet oko sebe.

Djecu trebate da pelcujete. Vi ste vašem vanzemaljcu prvi reprezenti svijeta, a u svijetu ima i loših iskustava. Šta više, ima dosta patnje. Ne pokušavajte da svojoj djeci udovoljavate svaku želju. Njima treba vaš podsticaj. Zabrana. Ovim se djetetu postavljaju granice i obezbjeđuje mu se predvidljiva sredina. Djetetu odgovara da „poznaje red“. Još, od djeteta se podstiče zdrava borbenost, koja pokreće razvoj. Ako nam je sve dato na tanjiru i ako drugi urade sve umjesto nas, kako ćemo mi moći da se razvijamo? Dakle, ne znači da trebate da dopustite da vaše dijete izbjegava časove muzike ili treninge. Dodatne aktivnosti mogu dosta da pomognu u uspostavljanju radnih navika, discipline i odgovornosti (što je pozitivna karakteristika za skoro svako zanimanje). Ono što treba izbjegavati je – praviti od djeteta muzičara, advokata ili sportistu, dok je još dijete.

Kao što pokazuje priča sa početka teksta, da bi bili dobar roditelj svom djetetu morate biti zreli i da se ponašate kao odrasli. Svaki aspekt naše ličnosti se razvija onoliko koliko truda uložimo u njega. Velikim dijelom u našim dušama preovladava djetinjastost. Za vaspitanje i njegu, recimo, radoznalosti, potrebno je da se prožive različiti stadijumi razvoja interesovanja – jednostavna interesovanja, njihovo produbljivanje, spajanje različitih oblasti i različitih interesovanja. Slabo razvijena sposobnost, odnosno djetinjastost, ne može da vaspita, jedino da podstakne na razvoj, ako je nepodnošljiva, kao kada dijete poželi da nadraste svog roditelja. Dešava se i obrnuto, kada roditelj nije dio sebe razvio, pa ga na razvoj podstakne kada vidi svoje ponašanje u svom djetetu, a to je najzdraviji odgovor – odgovor razvojem. Tek kada mi postanemo ljudi, možemo da očekujemo da će i naša djeca postati. Zato, moramo da budemo samokritični i otvoreni za dalje odrastanje.

Važan aspekt odraslosti je odlaganje zadovoljenja. Ako uspijemo da odložimo zadovoljenje naših potreba kako bi izašli u susret potrebama našeg djeteta, naše dijete će biti zadovoljno. Treba na umu imati razliku između odlaganja i potiskivanja potreba i želja. U prvom slučaju mi na neko vrijeme zaboravljamo na sebe i zadovoljavamo potrebe (hrana, san, odmor, zabava, naša interesovanja, samoća, mir…) kada nam se ukaže prilika (koju najčešće sami kreiramo), dok u drugom slučaju zaboravljamo na sebe na „neodređeno“, a tako nismo dobri za sebe. Zanemarujemo važnost da nas drugi doživi kao osobu, te ga tako razvijamo da sa nama čini šta mu je volja – ne postavljamo mu granice i na čudan način se udaljujemo od drugog, ne dozvoljavajući mu da doživi NAS, kao cjelovita ljudska bića.

U odnosu roditelja i djeteta vrlo je važna uzajamnost. Ako očekujete da vaše dijete trpi, morate i vi biti spremni da trpite za njega. I to bukvalno, kada vaše dijete doživljava tenziju (kada se „uzvrpolji“), vi ste ti koji trebaju da podnesu njegovu dodatnu tenziju, stišaju je i upere u pozitivnom, razvojnom smjeru. Sjetite se, naša djeca su vanzemaljci koji ne znaju čak ni šta da rade sa svojim viškom energije.

Zbog toga što su na neki način kao vanzemaljci, a na neki način jedinstvena ljudska bića, naš zadatak je da u svakom vremenu pronađemo balans između obrazovanja i podučavanja vanzemaljca i dopuštanja slobode i odgovornosti vaspitanoj jedinci. Ovo se najbolje postiže kroz partnerski odnos – vi ste partner vašem djetetu u njegovom velikom poslu upoznavanja sebe i svijeta. U ovom odnosu roditelj, iako je autoritet, dozvoljava pravo glasa svom djetetu, ali ga i uključuje u svakodnevni život u onoj mjeri u kojoj je dijete sposobno. Roditelj svoj autoritet bazira na znanjima i sposobnostima koje dijete još ne posjeduje, ne na razlici moći između njega i djeteta (ne – nećeš to raditi jer sam ja to rekao, ili rekla; već – vidiš, ako to uradiš ja znam da bi se dogodilo to i to).

Odnos djeteta i roditelja je iz početka neujednačen – dijete je bespomoćno, malo i slabo i zavisi od roditelja. Cilj roditeljstva i odrastanja je da se tokom vremena, kako se kapaciteti djeteta prirodno razvijaju, izjednači neravnopravnost između roditelja i djeteta. Dijete, štaviše, u ovu neravnopravnost unosi i svoje snage: to je prvo, ogromna energija i radoznalost, želja za ovladavanjem jedne po jedne sposobnosti i beskrajno povjerenje kojim ulazimo u svoj odnos sa roditeljima. Vremenom, kako odrastaju, djeca ovladavaju različitim aspektima svog ponašanja, ličnosti, različitim sposobnostima, polako se razočaravaju u našu svemoćnost (što je neophodno) jer postaju sve usmereniji na svoje sposobnosti i mogućnosti da uče, odnosno, oslanjaju se sve više na sebe.

Da bi se partnerski odnos ostvario, dijete mora da učestvuje u svom razvoju, u životu oko njega (jer tu se nalaze resursi njegovog razvoja). Mi moramo da mu obezbijedimo sigurnost da može da istražuje, isprobava, uči i razvija se. Već smo pomenuli da je potrebno podsticati ih i frustrirati, ali ova frustriranja moraju biti zasnovana na realnim potrebama sredine i razvojnih zadataka djeteta i uobličena kontinuitetom, doslednošću. Ovo ne znači da, ako mama ne dozvoljava slatkiš prije ručka, da niko ne treba djetetu to da dozvoli. Dijete lako nauči šta od koga može da očekuje i to njemu ima savršene logike. Kontinuitet se postiže ličnom doslednošću, gdje ne trebamo pribjegavati rigidnosti, već ponašati se po usklađenom logičkom sistemu, gde nekad ima mjesta za izuzetak, ukoliko ga možemo opravdati (danas je praznik, svi smo opušteni, pa možeš da pojedeš kolač prije ručka u ovoj situaciji).

Na kraju, moramo da zaključimo – u roditeljstvu važi pravilo koje izvlačimo iz života – ništa nije savršeno. Ne postoji savršeno roditeljstvo bez grešaka. Roditeljstvo je komplikovan i težak poziv u kom se prepliću sve naše lično i ono oko nas, naše dijete, drugi i tako dalje. Ne očekujte od sebe da ćete uvijek naći pravo rješenje za vaspitnu situaciju. Ne očekujte da će vaše dijete biti potpuno i do kraja vaspitano (postoje oni koji u to vjeruju). Radije, očekujte da ćete negdje pogrešiti. Zašto bi se opterećivali takvim idejama, pitate se? Jer, to su mala vrata koja vode dobrom roditeljstvu – umijeće podnošenja dilema i konkretnih akcija koje ste preduzeli, bez sigurnosti da je ta odluka ona ispravna. Ovim ćete postići naviku da stalno preispitujete svoje vaspitne odluke i tako ostavljate mjesta da se pojavi novo, bolje rešenje. Drugo, još važnije, ako to uradite kako treba, poslaćete vašem djetetu poruku da vam je stalo do njega, da ga volite i želite mu dobro, što će vašem djetetu značiti mnogo više nego savršeno vaspitanje. Samo, ne zaboravite da ne budete preambiciozni u tim poduhvatima!