PIŠE: Kara Dara blog

Došla je sezona klizanja po kući. Toliko je slina, oboje šmrcaju i balave da imam utisak da ćemo stvarno proklizati.
Otvorena je i sezona davanja kapi, sirupa, vađenja krvi, davanja urina i ostalog veselja koje svaki roditelj jednostavno mora uraditi. Naravno, nije dovoljno čekanje u redu, izlaženje sa posla, trčanje nazad, već je za dodatnu zabavu zaduženo i dijete: da plače, da govori “neću kod one tete što bode”, da mlati glavom i odbija lijek, da se otima i dere pri samom pogledu na bočicu kapi koje treba dobiti i da vas toliko smori da više počnete razmišljati kako će to sve njihov imunitet uraditi umjesto vas.

A šta kad taj famozni imunitet koji jednostavno ne može uraditi posao? Pa jednostavno mora neko. Majka ili tata. Ko ima očuvaniji pool strpljenja.
Ako prihvatite da sve bolesti uglavnom nastaju vašom krivicom i zbog ne stavljanja kape djetetu, ostalo ćemo lako.

Evo kako je to kod nas izgledalo i izgleda sa njih dvoje.  Gospodinčić T-rex (4 godine) i gospođica Sekana (15 mjeseci).

Odlazak doktoru – pregled

T-rex je školski pacijent. Zine, diše duboko kad ga doktorica pregleda i sluša pluća, jedno uvo, drugo uvo, nos. Ništa nije problem. Možda se jedino može desiti da previše priča pa ga doktorica mora zamoliti da ućuti malo.

Međutim Seka je potpuno drugo priča. Dere se, bacaka, vrišti, odbija saradnju. Pri samom ulasku u ordinaciju počne mahati rukicom i govoriti “Ne, ne!”. Pošto to radi raširene šake djeluje kao da pozdravlja pa ljudi obično počnu govoriti “Pa-pa” ili “vidi je kako pozdravlja”…dok ne cikne jer njeni pregledi kod doktora su sve samo ne jednostavni.

U njenom uzrastu T-rex je već sam otvarao usta pri samom ulazu u ordinaciju. Ona pozdravlja.

Igranje doktora i mali stetoskop su bili dovoljni da bez straha odlazi kod doktorice. Seki to uopšte nije pomoglo. Kupili joj mali doktorski set sa koferčetom, vuklja ga po kući, diše, otvara usta, sve super dok je kod kuće. Kod kuće sarađuje, a kod doktorice pucaju prozori od dranja. Sve dok…sve dok nisu zajedno otišli na pregled. Prvo on, pa onda ona.

Gledajući kako je miran dok se pregleda, prije nego je došla na red – zinula je. Da doktorica vidi grlo 🙂 I to je kod nje upalilo.

Tri minuta zajedničkog posmatranja brata kako se mirno pregleda su uradili više nego svi naši pregledi kod kuće.

Vađenje krvi

Jednom smo imali iskustvo vađenje krvi iz vene i to greškom jer je moglo iz prsta (kratka i glupa priča) i to je bila baš drama. Od tada i ono obično bockanje u prst je u najavi izazivalo suze na oči. Nismo mogli ni proći putem kojim inače idemo do ambulante, a da T-rex plačnim glasom ne upita: “Mama, jeji nećemo kod doktoja?”

Šta je pomoglo?
Klasično uslovljavanje. Čisti bihjeviorizam, tj. kinder jaje.

Teta laborantkinja daje kinder jaja djeci koja budu mirna. Naravno, mama ili tata ponesu to kinder jaje i ako je teta saradljiva, sasvim lijepo možete izvesti to davanje nagrade na licu mjesta odmah nakon hrabrog čina. Mi stvarno imamo sreće, a i ljudi obično lijepo reaguju. Radije će tutnuti jaje u mantil pa ga dati nakon vađenja krvi nego slušati dernjavu. Svima dobro. Jedino što vam se može desiti je da kad sledeći put budete išli sa djetetom koje više nema negativnu asocijaciju na vađenje krvi, čujete kako pita: “Teto, a gdje je moje kinder jaje?”

Uzimanje uzorka urina kod djevojčica

Bože, imam podnaslov u tekstu koji ima riječ “urin”. Ali dobro. Dakle, uzimanje uzorka urina. Kod dječaka je lako zahvaljujući namjenskim kesicama i prirodno urođenom sposobnošću ciljanja. E, kod curica to ide teže. Držanje te kesice i čekanje da se napuni zna se razvući i na sat vremena.

Jedna stvar može olakšati proces – pustite mlaku vodu i tako pripremljeno dijete (ne, ne skuvate)  – pokvasite. Nogicu pod mlaz i op. Ako tad ne krene, onda neće uskoro. Napravite pauzu, pa opet. Mlaka voda jednostavno ubrza stvari.

Sve ovo zahtijeva strpljenje i mnogo trošenja grla jer nije svako dijete isto. Ali ovi trikovi su nam pomogli. Još neke stvari nam olakšavaju posao.

Probanje lijeka – prije nego što damo lijek djetetu, malo probamo da vidimo kakvog je ukusa. Onda je lakše razumijeti djetetovu reakciju i biti spreman jer kad npr. znaš da je sirup ibobrufena gadan kao rakija logično da ćeš ga odmah zaliti vodom;

Grijanje kapi – kapanje kapi je ili muka ili uživancija. U bilo kom slučajno, a naročito kad su za uši, treba ih malo držati u ruci da dođu na temperaturu tijela i onda nema dreke, trzanja i zapomaganja;

Majmun vidi, majmun radi – kao i kod pregleda doktora, posmatranje i oponašanje je uvijek dobra opcija. Npr. mučno čišćenje nosa ide bez problema ako to uradimo T-rexu iako on odavno može sam da izduva nos, a kad je on bio mali, bradonja i ja smo kao jedno drugom čistili nos i išlo je bez problema.

Špric, špric, špric – ništa kašika osim ako nećete sirup svuda po kući.

Inhalacije – sa njima imamo najmanje iskustva i prvi put su bile propisane nedavno. Bilo je negodovanja i odbijanja dok čovjek nije postao pilot.

I pričajte, samo ne zaboravite da pričate kako u nosu imaju bubice koje guraju sline vani i kako ih onda teta mora štapićem pokupiti i reći doktorici kako se zovu; opišite pregled; ne lažite djetetu i na kraju sve to zaokružite nečim što voli.

Eto, to su neki fazoni koje smo sami smislili, čuli, pokupili od drugih. Za sve ostalo tu su načeti živci.

I da, bitno je da nigdje ne idu bez kape.