Matematička anksioznost, ili neka vrsta straha od matematike, prisutna je kod velikog broja djece i obično se javlja još u osnovnoj školi. Često ćete čuti roditelja koji kaže da njegovom djetetu „matematika malo škripi“, ali je iz ostalih predmeta odličan. Za razliku od čitanja i pisanja, koje neka djeca nauče kod kuće, učenje matematike najčešće počinje u školskoj klupi, pa samim tim i način na koji učitelj predstavi djeci matematiku utiče na to kakav stav će dijete zauzeti prema tom predmetu.

Ako učitelj ima „pozitivan stav“ prema matematici i pokaže entuzijazam u svakoj lekciji koju predaje, taj entuzijazam će se prenijeti i na djecu. S druge strane, ako učitelj upozna djecu s matematikom kao teškim, ali važnim predmetom, to će kod djece stvoriti određenu odbojnost.

Roditelji takođe imaju važnu ulogu u tome kakav stav će dijete zauzeti prema matematici. Roditelj ne bi trebalo da govori djetetu kako mu „matematika ne ide“ jer će dijete u to povjerovati. Gradivo je sastavljeno tako da ga svako dijete može savladati, a ovakve izjave stvaraju kod djeteta osjećaj ograničene mogućnosti na polju matematike.

Matematika jeste predmet koji zahtijeva mnogo rada, ali je važno da djeca stvore potrebu za učenjem matematike zato što je interesantna, a ne zato što mora da se savlada. Djeca pokazuju najbolje rezultate iz predmeta koji ih interesuju, pa pritisci roditelja ili kažnjavanje lošim ocjenama od strane učitelja, neće dugoročno dati pravi rezultat.

Djecu treba osloboditi straha od matematike tako što će na času biti dozvoljeni i pogrešni odgovori. Umjesto „sjedi netačno“, đaku treba prići s pitanjem „kako si došao do tog rezultata?“ i „da li je još neko izračunao na isti način?“. Na taj način će i ostala djeca, koja nemaju odgovor na zadato pitanje, naučiti da u matematici postoji više načina i postupaka da se dođe do nekog rezultata. Stav da u matematici uvijek postoji samo jedan način da se dođe do tačnog rješenja je jedan od glavnih uzroka matematičke anksioznosti. Suprotno tome, matematika je predmet koji daje mogućnost izbora i kreativnosti u iznalaženju tačnih odgovora, i tako je treba predstaviti djeci.

Kreativan proces učenja matematike, međutim, zahtijeva više planiranja od strane nastavnika, što u našim školama nažalost često izostaje. Na kraju, djeci treba dati i dobar razlog da uče matematiku, kroz primjere praktične primijene matematike u svakodnevnom životu. Objasnite djetetu kako da izračuna koliko mu je novca potrebno za užinu tokom jednog mjeseca, koliko je procentualno dječaka, a koliko djevojčica u odjeljenju, ili kako da podijeli jedan litar vode na četiri učenika. Dijete će tako shvatiti da ono u stvari nesvjesno barata matematičkim operacijama i da se matematikom služimo jednako kao i jezikom kojim govorimo.

Izvor: Moj pedijatar