PIŠE: Sanja, Centar za mame

Sudeći po broju razvoda, teško je sačuvati porodicu u današnje vrijeme kada se život svodi na prilagođavanje i preživljavanje. Usled jurnjave za novcem i rastrzanosti između brojnih obaveza, supružnici se udaljavaju, a za djecu nalaze sve manje vremena.

Ipak, mislim da se ja dobro snalazim u vodama kao što su brak i roditeljstvo.
Obična sam žena i mama koja smatra da su djeca najveća investicija u životu, i porodicu stavljam na prvo miesto. Uspiela sam da sačuvam porodicu, da izgradim „svoj mali sv9iet i oko njega kineski zid“. Pa ipak, veoma sam zabrinuta jer znam da ne mogu u potpunosti da zaštitim porodicu od spoljnih uticaja, jer porodica je prije svega dio društva, a u tom društvu je nasilja sve više i to u različitim oblicima. Sistem vrijednosti je ozbiljno narušen.

Ovo je moja priča o tome kako se, kao mama, borim da sačuvam svoje mentalno zdravlje i izvedem djecu na pravi put, suočavajući se svakodnevno sa različitim oblicima nasilja.

Zvuk alarma označava početak mog radnog dana. Istog trena iskačem iz kreveta kao po naredbi. Suprug i ja prvo razvozimo djecu u vrtić i školu, a zatim nastavljamo na posao. Zbog nervoznih, bahatih, nedisciplinovanih  vozača, nerado sijedam za volan automobila. Srećna sam što suprug i ja imamo isto radno vrijeme, pa volan prepuštam njemu, a ja pustim neku laganu muziku i pokušam da odremam. To je moj način da se ne nerviram suočavajući se svakodnevno sa odsustvom saobraćajne kulture i nasilnim vozačima. Kada stignem na posao, kažem:„Dobar dan“, jer meni je dan već uveliko počeo i uvijek se nadam da će zaista i biti dobar, to jest, manje stresan nego prethodni.  Ali, ne počinje svaki baš najbolje. Kolega me dočeka sa riječima: „Dobro je da nisi bila juče. Upao onaj deda u kancelariju, bijesan. Izgleda da te pomiješao sa Vesnom koja je učestvovala kada se njegov sin razvodio. Ja sam mu objasnio da si ti morala po službenoj dužnosti da ih pismeno obavijestiš i i da ti nisi ni radila ovdje kada se njegov sin razvodio, ali on uporan: „To je ona mlada, plava iz sudnice…“. Na kraju sam uspio da mu objasnim“.

Danas me čeka i sastanak stručnog tima koji se po običaju oduži zbog nemogućnosti kolega da nađu zajednički jezik. Uvijek se pitam zašto su ljudi toliko netolerantni u odnosu na mišljenje različito od njihovog. Zašto jednostavno ne kažu: “Ok, ja ne mislim tako ili žao mi je što ne možemo da se dogovorimo, ali ja ipak ostajem pri svom prvobitnom mišljenju ili mislim da griješiš, ali ti svakako imaš pravo na svoje mišljenje“? Mora li se svaki put vrijeđati, omalovažavati  onaj ko se ne slaže sa nama, ko misli drugačije? Da li je jedini način da dokažemo da smo u pravu, da „ispljujemo“ onoga ko misli drugačije?

U toku pauze, glavna tema o kojoj kolege pričaju je fudbalska utakmica prekinuta zbog tuče navijača. Tema „Nasilje na sportskim događajima“ sve je češća tema na poslu. To me jako brine. Brine me budućnost mog djeteta koje obožava sport. Moje dijete mašta o danu kada će ga tata odvesti na stadion da uživo gledaju i navijaju. On voli da gleda utakmice više od crtaća i ljuti se kada isključim televizor na pola utakmice jer su tamo neke čike počele da se tuku…

Do kraja radnog vremena ima još mnogo, a ja osjećam da mi je i ovo do sada već mnogo stresa za danas.

Kako se nositi sa tim? Kako nastaviti dalje? Zatvorim se u svoju kancelariju i gledam sliku svoje porodice na radnom stolu. Vidim srećnu, zagrljenu porodicu, nasmijana lica moje djece i podsjetim se da je to ono najvrjednije u mom životu. Da, željela bih i treće dijete, ali se plašim da ostanem u drugom stanju jer se pribojavam da bih mogla ostati bez posla. Prošli put kada sam ostala trudna, tražili su mi da radim u dežurnoj smjeni.

Na povratku kući, svraćam u školu i u vrtić po djecu. Moj stariji sin je primjeran, odličan učenik. Neko bi pomislio, blago meni. Isplatili su se trud i posvećenost djeci, sada mogu da odmorim i da uživam, mislite. Međutim, mom sinu probleme pravi dječak koji niti je lijepo vaspitan, niti je odličan. Šutira mu stolicu, udara ga u lakat dok ovaj drži olovku u ruci kako bi išarao svesku, kida mu rajsferšlus na pernici, naziva ga pogrdnim imenima, šalje mu prijeteće poruke putem sms-a, nagovara druge da se ne druže sa njim… Učiteljica mnogo toga vidi i zna, ali mu ne može ništa. Ne smije ni sa časa da ga izbaci… U međuvremenu, požalim se drugim roditeljima, i šta čujem: „Pa nije to nasilje, to je više vršnjačko koškanje“, „Previše si ti bolećiva, pa nije ga niko pretukao“. Još zabrinutija,  pitam se:“ Zašto neki misle da je fizičko nasilje jedina vrsta nasilja? Treba li da čekam da mi se sin vrati krvav iz škole da bi me shvatili ozbiljno? Zar niko ne zna da se nasilje ispoljava u različitim oblicima? Šta je sa emocionalnim/psihološkim , socijalnim, seksualnim nasiljem?

Na putu od vrtića do kuće, mlađi sin mi prepričava doživljaje iz vrtića: „Moj najbolji  drug danas nije došao, pa sam bio par sa Janom. Ona mi je poklonila ovu sličicu da bih joj i sjutra bio par… Neee, pa Jana ti nema svog para kada idemo napolje. Bude joj par vaspitačica ili joj nađu neko dijete iz Cecine grupe. Djevojčice neće da se druže sa njom. Kažu da liči na dječaka i da se ružno oblači zato što nosi pantalone i trenerke od starijeg brata.“ Tada mi bude jasno zašto mala Jana svako jutro plače kada je mama ostavlja u vrtiću. Kako je surovo to što je tako mala djevojčica već u tako ranom uzrastu izložena diskriminaciji i odbacivanju.

Stižem sa decom ispred zgrade i srećem komšinicu iz prizemlja, profesorku u penziji.  Žali se da je maltretira grupa djece. Zvone joj na vrata, viču: “Matora, debela…“ , a zatim pobjegnu… Jutros joj ubacili vodenu bombu kroz prozor i pogodili pravo u televizor. Dobro je da televizor nije bio uključen. To su isti oni klinci koji juče oštetiše kamenom šoferšajbne na parkiranim automobilima. Kamere sve snimile. Nekima od njih poznajem mame, ali šta da radim i kome da se žalim, kad je javna tajna da oni tuku te iste mame. Čak i kada se radi o punoljetnim počiniocima, plaše se komšije da prijave nasilje, jer će im bezbjednost biti ugrožena. Sudski procesi su spori, a kazne male. Veliki i ozbiljni problemi, ali ko još ima vremena da razmišlja o tome?
Žurimo kući da ručamo. Isuviše sam gladna i umorna, a čekaju me još brojne obaveze: kuvanje za sjutra, odvođenje djece na treninge, pomoć oko izrade domaćeg, kupanje, pričanje priče za laku noć… Tek kada padne mrak, uspijevam malo da se opustim. Pričam djeci priču za laku noć. To im je omiljeni ritual i skoro jedini način da se opustim i oslobodim stresa. Obožavam da se ušuškam i zagrlim sa djecom. Dovoljno mi je da osjeti miris njihove tek oprane kosice, pa da mi bude lakše.

Gledam svoju usnulu djecu kako spavaju i pitam se kako da ih zaštitim u ovom surovom svijetu. Shvatanje da ne mogu sasvim da zaštitim svoju djecu od nasilja čini me nespokojnom. Mogu samo da ih pripremim za realnost najbolje što znam i umijem. Pratim internet portale o roditeljstvu, mamama, djeci,  gledam televizijske emisije, čitam knjige, upijam savjete, neprestano se preispitujem i razmišljam. Kao i svaka mama, najviše brinem za djecu i njihovu budućnost. Iako sam prisutna u odrastanju djece, ne stižem da dovoljno vremena aktivno provedem sa njima, da im se posvetim kao što bih željela. Pored toga, što su djeca starija, to manje vremena provode u kući, a sve više u školama, dnevnim boravcima, na treninzima, rođendanima, sve su više usmjerena na vršnjake, medije, internet, a sve to ima uticaj na formiranje sistema vrijednosti kod njih, i to sistema vrijednosti koji se razlikuje od njihovog porodičnog.

Brine me saznanje da se već u predškolskom uzrastu djeca vrjednuju po onome što imaju, a ne po onome što umiju. Od prijateljice koja radi u vrtiću čujem da su „izašla iz mode“ ona lijepo vaspitana, kreativna djeca, koja vole da crtaju, slažu lego kockice, puzle, igraju se loptom… Sada takva djeca bivaju etiketirana kao dobra, ali nesnalažljiva, neborbena, a sa druge strane navodi primjer dječaka koji im se ruga, ruši kućice od kockica, uništava sveske i bojice, otima i sakriva loptu i koji se dočekuje riječima : „Gdje si care, kakav dasa, koja si ti faca!“ Sada se, nerijetko, takva djeca karakterišu kao zabavna, slobodna, prodorna, snalažljiva, i tek kada se drznu da dignu ruku na mamu, babu ili vaspitačicu ili je opsuju, tek tada ih smatraju problematičnima; tada odjednom prestaju da budu zabavna. Pitam se zašto se roditelji žale tek kada djeca krenu u školu i za sve često krive školu. Ta djeca u školama su ista ona djeca koja su prije par godina išla u vrtiće. Slažem se sa zaključkom da sve potiče iz porodice. Samo, imam utisak da se naglasak stavlja isključivo na odnos dijete – roditelj, a da se zaboravlja da srećna djeca rastu u srećnim brakovima. Sjetite se samo onih priča kada se roditelji svađaju oko novca, pa tata pobijesni i sruši trpezarijski sto, mama počne da plače, a dijete sve to posmatra… Međutim, ono što je za mene poražavajuće je saznanje da nasilje nad mamama ponekad počinje baš u samom trenutku kada one postaju mame, nehumanim odnosom u  samom porodilištu.

Osjećam da sam kao mama pod velikim pritiskom, jer imam utisak da se od mene očekuje da budem idealna mama koja sve stiže, koja nikad ne griješi, koja sve drži pod kontrolom, kojoj se nikad ne desi ništa nepredviđeno. Ne živim u idealnim uslovima. Sjećam se kada smo kao podstanari živjeli u garsonjeri. Djeca su se igrala i učila u istoj prostoriji u kojoj sam ja pekla i kuvala. Od mene se očekivalo da obezbijedim bezbjedno, a u isto vrijeme i stimulativno okruženje za razvoj dječjih potencijala. Kako bih stigla da zadovoljim potrebe oba djeteta, često sam bila primorana da istovremeno obavljam više poslova. Bilo je situacija kada sam pomišljala da bi mi bilo lakše da dozvolim djeci gledanje crtaća i igranje igrica po cio dan. Za mene ništa lakše, ma čula ih ne bih. Ali, onda se sjetim da su djeci na televiziji i internetu dostupni i oni crtaći gde se agresivno ponašanje glavnog junaka nagrađuje. Odlučila sam da ne idem linijom manjeg otpora, već nastavljam da se trudim da budem što bolja mama svojoj djeci, iako zbog toga često trpe moj san i zdravlje. Vjerujem i nadam se da će se moj rad i trud isplatiti.

Zbog brojnih obaveza, moj suprug i ja gotovo ne stižemo ni da se vidimo u toku dana. Zato gledamo da iskoristimo ono malo vremena kada djeca odu na spavanje da se posvetimo jedno drugom. Jedva dočekamo naših pet minuta da se šćućurimo jedno drugom u zagrljaju, da otvorimo duše, da se požalimo jedno drugom, zatražimo savjet, čujemo mišljenje onog drugog, podijelimo brige i strahove. Ne pričam to zato što očekujem da nas suprug kao Supermen zaštiti od nasilja i nepravde; znam ja da je pojedinac nemoćan sam u borbi protiv nasilja. Samo tražim da me sasluša. To mi pomaže. Oslobađam se napetosti kada mu ispričam ono što me muči i brine. To je moj način da sačuvam svoje mentalno zdravlje.  Kada me pitaju: „Kako uspijevaš kada ne piješ, ne pušiš, ne uzimaš ljekove za smirenje? Pa, nasilja ima svuda oko nas – u saobraćaju, na radnom mjestu, vrtićima, školama, ulicama, sportskim događajima…?“ ja pokušam to ovako da objasnim: „To vam je kao kada uđete u neku  prostoriju i kažete kako vam tu nešto veoma neprijatno miriše, a onda nakon izvjesnog vremena provedenog u prostoriji, sve manje vam smeta taj neprijatan miris jer ste se adaptirali“.

Ja sam ćerka, sestra, supruga i mama. Zovem se Sanja, ali ne želim samo da sanjam o ljepšoj stvarnosti. Želim i zaslužujem ljepšu stvarnost.
A vi?