I mnogo prije nego što krenu u školu, djecu navikavamo na petice, zvjezdice, mašnice, cvjetiće, i druge, što “prave”, što simbolično predstavljene ocjene o tome „kakvi su bili“ u vrtiću, na engleskom, na radionicama ili ko zna čemu drugom.

Čini se kao da su mnogi roditelji usvojili da ocjena (što izražena brojem, što skupom smajlića) može da dobro predstavi znanje njihovog djeteta. Posljedično, kada se kontrolni zadatak donese kući na pregled, nerijetko se dešava da se komentar ustremi isključivo na ocjenu: „Pa zašto si dobio trojku?“ Loše ocjene u velikom broju slučajeva predstavljaju za roditelje alarm da „nešto nije kako treba“, a on najčešće zvoni kao signal da je dijete „lijno“, da ga „mrzi“ da vježba, da mu je „pažnja užas“ i slično. Međutim, kada se obratite nekom ko se bavi djecom, teško da ćete iz prve dobiti odgovor na to otkud vašem djetetu loše ocjene. Niz je razloga koji mogu uticati na postignuće djeteta.

Ne može ili neće da uči?

Kada razmatramo pitanje „loših ocjena“ važno pitanje je da li dijete ne može ili neće, odnosno da li postoji problem sa djetetovim sposobnostima ili dijete bira da ne postiže bolji uspjeh.

Hajde da krenemo od sposobnosti. Važno je provjeriti da li djetetov kognitivni status, djetetova inteligencija, može da odgovori zahtjevu zadataka. Ukoliko postoji sumnja da se problem nalazi u inteligenciji, potrebno je obratiti se psihologu koji ima zadatak da testovima utvrdi šta „ne štima“ u načinu na koji dijete misli. Potom, u skladu sa utvrđenim problemima, dalje pravi program rada sa djetetom. Roditelji često guraju dijete nesvjesni problema, praveći još veći problem u odnosu na postojeći jer frustriraju dijete sopstvenim zahtjevima na koje ono nije u stanju da odgovori. Ako je inteligencija uredna, treba obratiti pažnju na druge sposobnosti. Provjerite da li dijete dobro čuje i dobro vidi. Začudili biste se kada biste saznali koliko se takva greška potkrala i roditeljima i učiteljima!

Testovi inteligencije često „hvataju“ i problem sa pažnjom. Postoje podtestovi koji su posebno osjetljivi na deficite u pažnji. Međutim, nekada dijete ne izgubi pažnju zato što nije naučilo da je usmjerava, već zato što gradivo nije dovoljno zanimljivo, izazovno, stimulišuće za dijete. I jednu i drugu vrstu problema je važno detektovati na vrijeme. Neurofidbek metoda može prepoznati na osnovu amplituda moždanih talasa različita mentalna stanja (pa i stanje koncentrisanosti) i koja je korisna za prepoznavanje ovakve vrste problema. Ona može da fino razlikuje „ne mogu“ i „neću“ kod djece. Ukoliko dijete „neće“ onda se traga za razlogom zašto neće.

Treba razlikovati da li dijete postiže loše rezultate na svim predmetima ili specifično na jednom ili dva predmeta. Ponekada može biti da sam predmet djetetu „ne leži“ a ponekada i da baš određeni predmet provocira da djetetove „slabosti“ izađu na vidjelo. Kod učenika starijih razreda, može da se radi i o odnosu koji učenik ima sa svojim nastavnikom i koji može da ga podstiče ili blokira da postiže dobre rezultate.

Logopedi ističu da problemi u čitanju i pisanju imaju svoj korjen u ranijim fazama govorno-jezičkog razvoja. Naime, problemi koje logoped nije na vrijeme uočio, vrlo često znaju da progrediraju u školskom periodu. Zato je važno, kada postoje specifični problemi u čitanju i pisanju, ali i verbalnoj komunikaciji uopšte, obratiti se logopedu.

Ima i onih slučajeva kada se sposobnosti ne dovode u pitanje, već kada se problem sa ocjenama krije iza paravana nekog drugog problema.

S obzirom da su roditeljima ocjene nekada toliko važne, pametno dijete može lako da uvidi koliko korisno sredstvo za manipulaciju one mogu biti. Jednostavnim praćenjem reakcija roditelja, dijete može naučiti da su loše ocjene signal da se djetetu treba posvetiti pažnja. Nerijetko se takav slučaj viđa kod djece prezauzetih roditelja. Tada loše ocjene služe da se dijete ponovo okruži roditeljima.

Loše ocjene (uz vrlo često i probleme u ponašanju, atipičnih za dijete) primjećujemo ponekad i kao simptom problema u porodici. Dešava se da dijete počne da dobija loše ocjene da bi se pažnja skrenula sa problema roditelja (ili porodice uopšte) na samo dijete. Na taj način djetetov „problem“ zapravo biva tačka u vezi sa kojom oni, koji su inače u svađi, prave alijanse da bi se sa njim „izborili“.

Čak i kada ste uvjereni da je dijete “lijeno”, nije dovoljno opisati problem tim jednim pridjevom. Treba zaviriti u to šta je uzrok „lijenosti“. Naime, može biti da dijete nije „naviklo“ da radi nešto što iziskuje malo više truda, već je dosadašnje zadatke obavljalo sa lakoćom (ili su zadaci bili prelaki, a sada se susrijeće sa nečim za šta mora da se pomuči). Može biti i da dijete ne vidi neki poseban smisao u dobijanju dobrih ocjena (na primjer, ako dobija isti tretman i kada ima i kada nema dobre ocjene, od njemu važnih ljudi). Ili, jednostavno, ocjene djetetu mogu biti nevažne ako mnogo veću nagradu dobija iz istraživanja sebi zanimljivih tema (što se često vidi kod nadarene djece koja motivaciju crpe iz saznanja koja stiču, prije nego iz ocjena koje im se dodjeljuju). Loša ocjena može biti nekad signal djetetovog pokušaja prilagođavanja vršnjačkoj grupi kojoj želi da pripada. Vršnjaci mogu izgraditi takav kontekst u kojem loša ocjena znači biti kul, a dijete može izabrati da žrtvuje ocjenu da bi se drugačije pozicioniralo u društvu. Nekada se desi da se ocjena shvati „preozbiljno“. Naime, postoje mnogi slučajevi djece koja kada vježbaju pokazuju da se odlično snalaze sa gradivom. Problem nastaje kada dođe do trenutka kada naučeno treba da se predstavi. Kontrolne vježbe, odgovaranja, različite provjere znanja mogu biti veliki izvor stresa za dijete. Često, kao i odrasli, i djeca podlegnu tremi i ne pokažu svoj maksimum. Ako se radi o ovakvom problemu, važno je odvesti svoje dijete psihologu kako bi se ti strahovi proradili.

Koji god da se razlog krije iza loših ocjena, važno je probati razumjeti dijete da bi se on dokučio i da bi se moglo osmisliti kako djetetu pomoći. Ne namećite djetetu etikete, već probajte da razumijete gdje se krije problem. Ukoliko to sami ne uspijevate, obavezno konsultujte ljude koji se bave tom problematikom.

Izvor: Logopedsko edukativni centar Čabarkapa