Zagonetna pitanja su način na koji možemo djecu da podstaknemo da više koriste mozak, da povezuju, budu kreativna, pa će im biti lakše i zabavnije da savladavaju gradivo i uče.

Šta je to što povezuje uplašenu krticu i slovo M?

Ovo je pitanje koje je postavljeno djeci u jednoj školi u Beogradu, kako bi se proverio njihov način razmišljanja. Ne znanja, već razmišljanja.
Da bi se došlo do odgovora, potrebno je koristiti asocijacije, povezivati stvari, upotrijebiti mozak, biti kreativan, zaključivati. Nimalo lako i jednostavno, pogotovo kada veći dio života učite podatke napamet, što predstavlja takozvano reproduktivno učenje. Naime, možemo nešto da ponovimo 20 ili 30 puta i opet ćemo zaboraviti, zbog toga što je ponavljanje glavna, ali često i pogrešna, strategija za učenje. Stručnjaci smatraju da se povezivanjem, odnosno uz funkcionalno učenje, ipak daleko lakše pamti.
Na primjer, da li vam se desilo da se upoznate sa nekim, kažete kako se zovete, čujete njegovo ili njeno ime, a odmah poslije par sekundi zaboravite kako se ta osoba zove? Rješenje „problema” je u tome da se odmah napravi asocijacija – „ti se zoveš Kata, tako se isto zove i moja tetka”, ili „ti se zoveš Kata, baš kao i ona lijepa narodna pesma”.

Što više neurona angažujemo u procesu memorisanja, lakše ćemo upamtiti željeni pojam. Najbolje su asocijativne tehnike. Zamišljene slike pamtimo mnogo brže i lakše nego ukoliko pokušavamo da upamtimo samo tekst. To, uostalom, tvrdi Ranko Rajović, tvorac NTC sistema učenja, i Uroš Petrović, autor zagonetnih pitanja i prvi čovjek MENSA Srbije.

Tek, da se vratimo na pitanje sa početka teksta.

Poslije niza pokušaja, jedan dječak je naglas razmišljao i pitao da li zagonetka ima veze sa rimskim slovom “M”, odnosno brojem 1000.

Nakon potvrdnog odgovora, stiglo je i rješenje:

Krtici srce lupa 1000 puta u minuti kada se uplaši.

Riječ je o klasičnom zagonetnom pitanju, drugačijem od uobičajnih pitanja na koja djeca nailaze u osnovnim školama. Na uobičajeno školsko pitanje odgovor daje samo onaj koji je naučio, zapamtio, čuo došaptavanje ili na drugi način prethodno usvojio znanje. Takvo dijete će odgovoriti odmah. Druga djeca neće odgovoriti, neće razmišljati, neće dati svoju ideju, neće se igrati, neće se truditi da upotrijebe mozak.

Tri prednosti zagonetnih pitanja

Roditelj će moći, kada god poželi, da uživa zajedno sa djecom u učenju gradiva i, makar na nekoliko minuta, stvori dinamičnu, zanimljivu atmosferu u kojoj njegov mališan razmišlja i pokušava da primijeni sve što zna, pretpostavi ili zaključi kako bi došao do odgovora.

Na ovaj način se kod djece hrabri i uvježbava važna vještina postavljanja pravih pitanja za sticanje novih podataka, koji im mogu pomoći na putu do traženog odgovora.

Djeca vole ovakav način rada, a ako vole to što uče, lakše mogu i da usvoje školsko gradivo.

Kako prilagoditi zagonetna pitanja za djecu i njihov uzrast

Na primjer, želite da djeci postavite pitanje o Van Gogu, čuvenom slikaru. Kako većina mališana ne zna o kome je riječ, pitanju bi trebalo da da prethodi jasan i zanimljiv uvod.

Primjer:
Mnoga djeca lijepo crtaju. Postoje i odrasli ljudi koji tako lijepo crtaju, da čitavog života samo to rade i za njih se zna u cijelom svijetu. Ti ljudi po profesiji su slikari. Jedan od najpoznatijih slikara bio je i čovjek koji se zvao Van Gog (Nije cilj ovog uvoda da djeca zapamte ime ili djelo slavnog umjetnika, iako se i to često događa, kao usputna, neplanirana dobrobit ovakvog načina rada).
Kada se priča ili piše o tom slikaru, koji je živio prije više od 150 godina i naslikao gotovo dvije hiljade slika i crteža, veoma često se pominje jedna slika koja se zove “Pšenična polja sa vranama”. Zašto se baš ta slika pominje češće od većine drugih?
Uslijediće temeljno promišljanje o slikarima i njihovim djelima. Dijete će pokušati da shvati zašto se baš ta slika tako često pominje, u čemu je njena posebnost u odnosu na ostale:

To je njegova najveća slika!

To je jedina njegova slika na kojoj su neke životinje!

To je jedina njegova slika koju je nacrtao flomasterima!

To je njegova najmanja slika!

To je slika za koju je dobio najviše para!

To je jedina slika koju je nacrtao naopačke!

To je slika koja nije kockasta! (Dijuete želi da kaže da nije kvadratnog oblika!)

To je jedina njegova slika koja je skroz žuta!

Poslije puno ideja, razmišljanja, prepostavki i nadovezivanja, dolazi se i do tačnog odgovora:

To je njegova poslednja slika!

Na kraju, sam trenutak davanja tačnog odgovora nije najvažniji – najvažnije je ono što dolazi prije njega: minuti kreativnog razmišljanja u kojoj dijete misli, povezuje i pokušava da dođe do odgovora.

Evo još jednog primjera zagonetnog pitanja

Šta je to što može da stane u šaku, i dok je tih dimenzija uvijek se nosi u torbi?
Odgovor na ovo pitanje znaju sva djeca jer su o tome učila u školi, ali pitanje u ovom slučaju nije postavljeno na način na koji se obično postavlja u udžbenicima, već tako da podstiče na razmišljanje.
’Stane u šaku’, znači malo je.
’Dok je tih dimenzija’, sugeriše da je riječ o živom biću koje raste.
’Uvijek se nosi u torbi’, nameće potpitanje: koje se živo biće dok je malo nosi u torbi, a djeca tada već znaju odgovor: beba kengura.
U lekciji iz biologije, za učenike petog razreda piše:
Beba kengura dugačka je dva i po centimetra i dok je tako mala, mama je uvijek nosi u torbi.
Tipično pitanje u Evropi poslije takve lekcije bilo bi: koliko je dugačka beba kengura? Očekivanjem tačnog odgovora provjerava se znanje, ne razmišljanje, a poenta obrazovanja trebalo bi da bude razmišljanje. To potvrđuje i famozni PISA test na kome evropska djeca zaostaju za vršnjacima iz Azije, a rezultati naše djece su među najlošijima u Evropi.

ZAGONETNO PITANJE: Da li znate šta je zajedničko za dno mora i vrh neba?
Odgovor: zvijezda
Evo za vas još nekoliko zagonetnih pitanja:

– Koje blago čuva preko hiljadu čuvara?

– Zašto bijeli medvjed ne jede pingvine?

– Padala je jaka kiša i miš se sakrio ispod male pečurke. Tu nije bilo mjesta za njegovog drugara, koji je sklonište potražio na drugom mjestu. Kada su dan kasnije prolazili pored te iste pečurke, opet je počela jaka kiša i tada su i jedan i drugi miš mogli da se sklone ispod te pečurke. Kako je to moguće?

Izvor: Novak Đoković fondacija