Vršnjačko nasilje problem je velikog broja djeca i roditelja, a sve veći broj njih kontaktira udruženje Roditelji za savjet šta da urade i kako da postupe u situaciji kada je njihovo dijete žrtva nasilja. Zato prenosimo nekoliko savjeta ne samo za roditelje djece koja trpe nasilje već i roditelje djece koja su nasilna, i informacije na koji način da zajedno sa nastavnicima, učiteljima i zaposlenima u školi pokušaju da riješe problem. Savjeti su preuzeti iz Brošure za roditelje, koja je rađena u okviru projekta Program prevencije vršnjačkog zlostavljanja Za sigurno i podsticajno okruženje u školama, koju su izdali UNICEF i Ministarstvo prosvjete.

Savjeti o tome kako da razgovarate s djetetom koje se suočava sa vršnjačkim nasiljem i kako da razumijete što se događa s njegove tačke gledišta:

• Pitajte i ustanovite što se tačno događa i kako se dijete povodom toga osjeća i kako izlazi na kraj sa tim.
• Savjetujte mu što sve može preduzeti u takvoj situaciji. Ponekad jasno i uvjerljivo zastupanje sebe, koje nije pretjerano emotivno, može zaustaviti nasilje. Provjerite osjeća li se dijete spremnim za takvu promjenu u ponašanju i vježbajte s njim ako treba. Uvijek je bolje ako djeca uz podršku mogu učiniti nešto sama za sebe. Međutim, ako se dijete ne osjeća spremno, ovakvo podučavanje i vježbu treba ostaviti za kasnije, kada se nasilje zaustavi. Ako je riječ o situacijama koje nijesu izazvale preveliki emocionalni doživljaj ili povrjeđivanje, možete ga podučiti da hladno pogleda dijete koje mu se ruga, ponosno okrene glavu i ode. Oni koji zlostavljaju vole da u očima vide svoje žrtve strah i povrijeđenost pa, kad toga nema, možda će odustati. Još je bolje ako mogu uvjerljivo reći „Makni se!”ili „Dosadan si!” Ili “Prestani!” i okrenuti se i otići.
• Istražite s djetetom što dovodi do nasilja. Rijetko, ali ipak se događa, da djeca – mete provociraju druge dosađivanjem ili iritiranjem, pa mogu naučiti da to više ne rade.
• Ponekad je mudro raspraviti s djetetom o tome koja mjesta treba izbjegavati i eventualno pored kojih odraslih može da se nađe u kritičnim situacijama i trenucima. Na primjer, savjetujte dijete da se uvijek drži druge djece ili odraslih. Neka bude u blizini dežurnog nastavnika/nastavnice okom odmora, umjesto da sjedi u učionici. Podržite ga ili, ako treba, vi pomognite u dogovorima oko toga s kim ide i s kim se vraća iz škole. Razmotrite gdje se može skloniti ako bude napadnuto na putu do škole (u nekoj prodavnici, u komšiluku i sl.). Djeca koja vole da zlostavljaju po pravilu traže usamljenu djecu. I ovdje vrijedi princip – bolje je da dijete samo nešto učini za sebe i da se okruži djecom nego odraslima – ako je to moguće. Ako ne, onda je važnije da ima podršku odraslih nego da se nasilje nastavi. U načelu, u takvim situacijama druga djeca mogu biti bolji učitelji i treneri primjerene reakcije nego odrasli, jer ona znaju način komuniciranja među vršnjacima, prirodnija su, a i pomoć je manje vidljiva.
• Ohrabrite ga da dežurnom nastavniku/nastavnici i odjeljenjskom starješini (ili barem prijateljima) kaže, prijavi što se događa prije nego što problem postane još teži i ozbiljniji. Objasnite mu razliku između tužakanja i prijavljivanja (cilj tužakanja je dovesti nekoga u nevolju, a prijavljivanja da spriječi nevolju – o toj razlici govorimo i u školi).
• Napravite realnu procjenu ozbiljnosti zlostavljanja i planirajte sljedeće korake u skladu s tim.
• Ukoliko dijete odbija da razgovara s odjeljenjskim starješinom,a vi procjenjujete da je situacija ozbiljna i ne daje prostora da dijete vježba samozastupanje (kad mu se ne ide u školu, stalno je potišteno, ne može se koncentrisati, ima poteškoća sa spavanjem, žali se da ga nešto boli ili je često bolesno i, naravno, kad vam ispriča o događaju koji je zaista opasan), predložite da zajedno pođete u školu. Ako i to odbije, dogovorite se za sastanak s odjeljenjskim starješinom u školi i obavijestite ga/je o činjenicama koje ste saznali.
• Uvjerite dijete da ćete s odjeljenjskim starješinom razgovarati povjerljivo i da on/a neće otkriti da je dijete izvor informaci ja. Ako se dijete jako boji osvete, umanjivaće događaj pa je važno da mu kažete kako je u takvim situacijama intervencija odraslih nužna da bi se problem riješio, kako je to previše ozbiljno da se razriješi samo od sebe ili samo uz pomoć druge djece. Kažite mu što tačno namjeravate da učinite, s kim ćete razgovarati i do razumne mjere uvažite njegove primjedbe, brige i ideje. U tom trenutku je jednako važno sačuvati djetetovo povjerenje, kao i zaustaviti nasilje.
• Budite mirni i staloženi dok razgovarate s djetetom, a kada kasnije odete u školu, budite isti takvi, ali i odlučni. Ako dijete vidi da ste se jako uznemirili, “izgubili glavu” i krenuli da optužujete sve redom ili ako vidi da ste jako uplašeni i potišteni, umanjivaće i skrivati cijelu istinu i osjećaće se još bespomoćnije i krivlje, pa mu tako nećete pomoći.
• Više se usmjeriite na to da se nasilje zaustavi nego da se počinitelji strogo kazne (i imajte na umu, kao što će vašem djetetu trebati vremena da nauči da zastupa sebe i adekvatno se druži s vršnjacima, tako će i djetetu koje se ponaša zlostavljački trebati vremena da nauči da na prihvatljiviji način zadovolji svoju potrebu za vrijednošću i moći).
• U razgovoru s odjeljenjskim starješinom (ili stručnom osobom) jasno saopštite činjenice o tome što se djetetu događa, čime ga plaše i povrjeđuju, ko to radi, što je dijete (i vi) dosad preduzeli u pokušaju da se riješi problem i zaustavi nasilje, što vi i dijete procjenjujete da bi pomoglo u nastaloj situaciji. Škola možda neće uvažiti sve vaše prijedloge i imaće neke svoje procedure i postupke, ali je važno da im vi kažete svoje viđenje, jer time im možete uveliko pomoći da bolje sagledaju što se sve može učiniti.
• Važno je da prilikom odlaska u školu zatražite od odjeljenjskog starješine i odgovornih da preduzmu korake kako bi se nasilje zaustavilo. Školi treba dati vremena da nešto napravi u sopstvenoj zabrinutosti i uznemirenosti važno je ne vrijeđati i optužiti školu, ali i istrajati na tom zahtjevu.

Preporučljivo je znati da Opšti zakon o obrazovanju i vaspitanju u članu 9a koji se odnosi na zabranu diskriminacije propisuje da „u ustanovi nije dozvoljeno fizičko, psihičko i socijalno nasilje; zlostavljanje i zanemarivanje djece, i učenika; fizičko kažnjavanje i vrijeđanje ličnosti, odnosno seksualna zloupotreba djece i učenika ili zaposlenih i svaki drugi oblik diskriminacije“. Takođe, Zakon o osnovnom obrazovanju i vaspitanju članovima 66 i 66a propisuje vaspitne mjere.

Vaspitne mjere u školi primjenjuju se prema učenicima samo u slučaju ako imaju pedagoško opravdanje.
Vaspitne mjere su: pismena opomena odjeljenjskog starješine, ukor direktora, ukor nastavničkog vijeća i premještaj u drugo odjeljenje ili drugu školu, po pravilu, u istom mjestu.
Vaspitne mjere važe samo u školskoj godini u kojoj su izrečene.
Škola je dužna da obavijesti učenika, roditelja, odnosno staratelja u roku od tri dana od dana izricanja vaspitne mjere.
Učenik ili roditelj ima pravo prigovora na izrečenu vaspitnu mjeru školskom odboru, u roku od tri dana od dana obavještenja o izrečenoj vaspitnoj mjeri.
U radu školskog odbora po prigovoru na izrečenu vaspitnu mjeru obavezno učestvuje i pedagog škole.
Odluka školskog odbora je konačna.

Premještaj u drugu školu – Učenik kome je izrečena vaspitna mjera premještaj u drugu školu, premješta se u drugu školu uz mišljenje roditelja i saglasnost škole u koju se premješta.Ako škola u koju se učenik premješta nije saglasna da upiše učenika, o izvršenju vaspitne mjere odlučuje komisija koju obrazuje Ministarstvo. Komisija prije donošenja odluke obavezno pribavlja mišljenje roditelja i direktora škole u koju se učenik premješta. Odluka komisije iz stava 3 ovog člana konačna je.

Kako roditelji mogu pomoći djetetu koje zlostavlja?

Iako je većina djece koja zlostavljaju impulsivna, svadljiva, nagla i sklona nadmetanju kod kuće, u školi i drugdje, postoji manji broj djece koja su kod kuće mirna i zatvorena, ali su u školi nasilna i obratno (u školi su mirna i zatvorena, a kod kuće su nasilna i agresivna). Zato vijest da dijete zlostavlja u školi može iznenaditi roditelje. Roditelji djece koja se ponašaju nasilno treba pažljivo da razmotre zašto se dijete tako ponaša, a u tome im mogu pomoći prethodno opisani razlozi. Važno je da roditelji ne zaključe kako njih treba optužiti, jer su krivi/odgovorni za postupanje svoje djece (posebno one nešto starije), odnosno da treba da se iskupljuju i izvinjavaju zbog djetetovog ponašanja.

Istovremeno, važno je da se sami upitaju jesu li se ikad oni prema nekome ponašali nasilno i da li dijete oponaša elemente njihovog ponašanja ili ponašanje drugog odraslog koji im je uzor. Razmotrite osjeća li se dijete poniženo i obespravljeno od strane nekoga kod kuće, u sportskom klubu ili drugdje, pa zbog toga želi da povrijedi druge. Bez obzira na razlog i povod, čak i ako djeca misle kako je to samo dobra zabava, roditelji moraju jasno da izraze svoje neodobravanje i da zahtijevaju da se prestanu tako ponašati.

Nastavnici/nastavnice često pozivaju roditelje ove djece da pomognu da se poboljša situacija. Veliko je iskušenje da roditelj ne upadne u negiranje, odbranu i opravdavanje djeteta. Mnogo je bolje da se usredsredi na ponašanje koje treba promijeniti, prvenstveno radi dobrobiti vlastitog djeteta, ali i sve druge djece u školi. Umjesto pridika, vikanja i kritikovanja djeteta zbog takvog ponašanja, mnogo je bolje da mirno i toplo izrazi brigu za ono dijete koje je trpjelo njegovo ili njezino nasilje i čvrsto i dosljedno traži od svog djeteta da takvo postupanje ne ponovi.

Što pomaže u trenutnoj situaciji?

• Shvatite problem ozbiljno. Ne dopustite sebi da negirate problem ili umanjujete ozbiljnost situacije tako što ćete se tješiti riječima da će “dječaci uvijek biti dječaci”, da su ruganje, tuča i grubo ophođenje samo neslana šala ili prirodni dio odrastanja.
• Saslušajte pažljivo dijete i usredsredite se da saznate činjenice, a ne njegove interpretacije. Ako kaže: “Ma samo sam htio da ga malo uplašim i to je sve”, pitajte što je tačno rekao i učinio drugom djetetu, gdje, koliko puta, koliko to dugo traje itd. Djeca sklona zlostavljanju dobra su u manipulisanju odraslima i mogu vrlo vješto uobličiti priču tako da ispadnu nevina, svaljujući krivicu na nekog drugog ili prikrivajući da su to radila namjerno, prikazujući situaciju kao sticaj slučajnih okolnosti.
• Ova djeca, po pravilu, negiraju da se išta dogodilo, sve dok to mogu. Međutim, u školi su pojačana dežurstva i nadgledanja učitelja/učiteljica, nastavnika/ca, ali su i drugi/e učenici/učenice podstaknuti da govore o slučajevima nasilja, tako da su mnoga ovakva ponašanja evidentirana u školi. Recite djetetu da mu ne čini dobro to što prikriva i negira svoje ponašanje, nego ga to dovodi do još teže pozicije.
• Detaljno razmotrite bilješke koje postoje u školi jer vam to može pomoći da ustanovite da li postoji neko “pravilo” u nasilničkom ponašanju djeteta, da lakše spriječite ponavljanje postupaka, bolje razumijete zbog čega se to događa.
• Ukoliko nijeste sigurni kako da se u ovoj situaciji ponašate, potražite stručni savjet u školi ili u nekoj drugoj stručnoj službi ili ustanovi.
• Izuzetno je važno da u svim razgovorima s djetetom (i drugima) smatrate dijete odgovornim za vlastito ponašanje. Nemojte na sebe preuzimati njegovu krivicu i odgovornost i nemojte pred njim tražiti izvinjenja za takvo postupanje.
• Jasno djetetu dajte do znanja da nasilno ponašanje smatrate vrlo ozbiljnim problemom i da ga ubuduće nećete tolerisati. Jasno zatražite da odmah prestane sa svim nasilnim aktivnostima.
• Recite mu/joj da ćete budno motriti njegovo/njeno ponašanje, biti u kontaktu s nastavnikom/odjeljenjskim starješinom. Naravno, budite dosljedni i to učinite. Nemojte prijetiti i kažnjavati u afektu…To učvršćuje dijete u uvjerenju da se snagom i nadmoći mog u kontrolisati drugi.

Roditelji djeluju zajedno s nastavnicima

Važno je da roditelji i nastavnici/nastavnice sarađuju na smanjenju nasilja u školi, svako iz svog ugla i uloge. I to svi roditelji, a ne samo oni čija djeca zlostavljaju i trpe nasilje. Kada svi postanemo osjetljivi na ovu pojavu i odlučno reagujemo, s ciljem da podučimo i odgajimo djecu da bolje poštuju i uvažavaju jedni druge, da se svi osjećaju vrijednima, važnima i moćnima, onda je cilj mnogo lakše dosegnuti.

Često se govori, a i istraživanja su pokazala, kako i mediji donekle utiču na pojavu zlostavljanja načinom na koji prikazuju i opisuju nasilje (ne samo u filmovima), jer podstiču i modeliraju agresivno ponašanje, zbog čega se smanjuje saosjećajnost i osjetljivost na njegovu pojavu. Međutim, istraživanja su takođe pokazala kako, ukoliko su roditelji i škola jasni u svojim stavovima i vrijednostima u odnosu na nasilje, mediji imaju vrlo mali uticaj. Stoga je važno da svi, zajedno s lokalnom zajednicom, uspostavljamo jasne društvene vrijednosti u odnosu na nasilje. Školama i roditeljima ostaje da dalje pokrenu sve izvore i mogućnosti u svojoj lokalnoj zajednici za očuvanje vrijednosti nenasilja i podršku onoj djeci i oditeljima kojima je to potrebno.

1. Ima roditelja koji mogu doprinijeti svojom strukom (psiholozi, pedagozi, ljekari – u radu s djecom i osobljem škole, električari u osvjetljavanju mračnih uglova školskog dvorišta i okruženja, likovnjaci, grafičari, štampari u izradi školskih postera i drugog promotivnog materijala, dramski umjetnici u stvaranju predstave na temu zlostavljanja i sl.) – u zavisnosti od specifičnih uslova u kojima škola radi. Program nije obavezan ni za koga – ni školama, ni stručnjacima, ni građanima. On je čin dobre volje. Međutim, smatramo da je napredak neminovan ako pokažemo da nam je svima stalo da se smanji nasilje i odgajanju djece pristupimo primjenjujući principe međusobnog uvažavanja, poštovanja i ravnopravnosti.

2. Roditelji mogu zahvaljujući svojim ulogama u lokalnoj zajednici povezati školu s sredinom, npr. sa lokalnim sportskim klubovima i drugim organizacijama koje okupljaju djecu i mlade, lokalnom radio i/ili TV stanicom, novinama, centrom za socijalni rad, domom zdravlja i u tim ustanovama podržati ili/i izvoditi aktivnosti na sprečavanju nasilja.

3. Ima roditelja koji se žele uključiti u timove za zaštitu i praćenje djece na putu od kuće do škole i biti zaštitnici – prijatelji s djecom koja zlostavljaju i djecom koju zlostavljaju.

4. Ima roditelja koji mogu biti most između škole i roditelja čija djeca zlostavljaju ili su zlostavljana, a slabije sarađuju sa školom.

5. Neki roditelji mogu prikupiti ili osigurati sredstva u naturi, uslugama ili novcu, kojima će se podržati izvođenje različitih aktivnosti u prevenciji nasilja u školi. Važno je naglasiti da će ti roditelji biti dio roditeljskih aktivističkih grupa, koje će djelovati u saradnji sa savjetom roditelja i koordinacionim timom programa u školi.

Važno je da roditelji i nastavnici/nastavnice sarađuju na smanjenju nasilja u školi, svako iz svog ugla i uloge. Svi roditelji, a ne samo oni čija djeca zlostavljaju i trpe nasilje.