Plakanje satima, spavanje u mini-obrocima i krajnosti osjećaja – život s bebom koja puno plače može veoma opteretiti roditelje. Kako porodični život opet dovesti u normalu?

Kad više ništa ne pomaže

Tri mjeseca. To je bio magični broj, svjetlo na kraju tunela. S tri mjeseca će Petar konačno bolje spavati i neće htjeti jesti svakih sat i po. I najvažnije, neće više toliko plakati. To su svi rekli – djedovi i bake, prijateljice, knjige o odojčadi, kojih je Maja (ime promijenjeno) nabavila u gomilama. I pedijatar je je umirivao: s mališanom je fizički sve u najboljem redu. Ali dugo očekivani datum je prošao, a Petrovo malo tijelo je i dalje bilo pod stalnim stresom. I dalje se budio barem svaka dva sata i došao samo na otprilike osam sati sna, kad se zbroje dnevno i noćno spavanje. I svako poslijepodne oko 17 sati započelo bi plakanje.

Dijete mi je pokušavalo nešto reći, a ja to nisam razumjela

Plakanje protiv kojeg ništa nije pomagalo – ni varalica, ni sat-igračka, ni sati nošenja naokolo u stilu «ja letim». Dok majka nije sama briznula u plač. «Tako sam često očajavala», prisjeća se 33-godišnjakinja, «jer sam mislila: možda je ljekar ipak nešto previdio i Petra nešto boli. To je bio taj osjećaj bespomoćnosti: dijete mi očajnički pokušava nešto reći, a to ne dopire do mene. A ko bi ga trebao razumjeti, ako ne ja?»

Maja i njen sin nisu jedini s takvim iskustvom. Stručnjaci procjenjuju da je otprilike svaka peta beba «plačljivac». Prema definiciji stručnjaka to su bebe koje u periodu od tri sedmice plaču najmanje tri dana u sedmici po tri sata dnevno.

Plač koji se ne može umiriti nije jedino što roditelje iscrpljuje i čini nesigurnima: gotovo uvijek je propraćen velikim problemima sa spavanjem.

Mišljenja o tome je li danas više takve djece nego ranije, su podijeljena – ali u svakom slučaju se taj fenomen danas shvata ozbiljnije. U korist onih koji pate od toga. «Nije mi bilo lako tražiti pomoć», sjeća se Maja, «to bi bilo kao priznavanje krivice: sad imaš dijete i ne možeš izaći s tim na kraj». Omiljeno i neodređeno objašnjenje «tromjesečne kolike» nije je uvjerilo – zaista, ni aktualne medicinske studije ne mogu dokazati povezanost pojačanog plakanja i probave.

Mali osjetljivci

Naučnici koji proučavaju odojčad, ljekari i iscjelitelji se slažu u jednom: plačljivci pate od «poremećaja regulacije». To znači: izuzetno su osjetljivi i time razdražljiviji od ostalih beba. Slično odraslom čovjeku koji nakon uznemirujućeg filma ne može spavati – samo što za preosjetljivo odojče i viseća pokretna igračka iznad stola za previjanje može biti previše. Radi li se tu o urođenim sklonostima? Da – ali iskustva majki govore da to nije sve jer niti jedan “plačljivac” nije isti i različitoj djeci različite stvari izazivaju suze.

Prvo vrijeme s bebom ličilo je na stalna ispitivanja

Ovako je bilo kod Maje: prvo je sve ličilo na porođaj iz knjige, ali je nakon dvanaest sati zapelo. Doktorka je savjetovala hitan carski rez. «Moj dečko Marko i ja smo oboje plakali, toliko smo bili razočarani», sjeća se. Nakon što je babica roditeljima pokazala dijete («Najsretniji trenutak u životu!»), šok je ubrzo bio zaboravljen, ali novopečena majka je već u bolnici primjetila da je njena beba manje uravnotežena od ostalih. Doduše brzo je uvidjela da Petar uglavnom mirno zaspe na grudima. Jedna medicinska sestra je opomenula da bi bilo bolje da to ne pređe u naviku. To je Maju učinilo još nesigurnijom. «Još sam u trudnoći stalno imala na pameti: ne smiješ sada griješiti, nešto nezdravo jesti ili previdjeti neku opasnost», priča ona. «Petrov nemir me zaista činio nervoznom – i to se opet prenosilo na njega. Osjećala sam se kao da sam stalno na testu.»

Slušati unutarnji glas

Ponekad sam morala izaći iz sobe i udarati jastuk.

Konačno mi je uspjelo da umirim dijete

Maja je na kraju sa sinom otišla pedijatru. Imala je sreće: doktorica je bila smirena i iskusna i dala joj je neprocjenjive savjete kako da umiri svoju bebu. «Brzo sam shvatila da se mogu osloniti na vlastitu intuiciju». Dojiti u snu, donijeti bebu u svoj krevet – zašto ne ako to odgovara svima?

Nakon nekoliko sesija, majci i djetetu je krenulo bolje: «Petar se smjekšao, miruje – prava beba-Buda», kaže Maja s olakšanjem. Konačno ima osjećaj da se njeno ponaša puno ljubavi konačno ima efekta: «On i dalje puno plače – ali sad ga mogu umiriti. Ogromna razlika!»

I noći su mirnije: doduše Petar se i s pet mjeseci budi svaka dva i po do tri sata i opet zaspe nakon dojenja. «Naravno da sam malo zavidna kad slušam majke čija djeca spavaju šest sati u komadu – ali, zato je Petar tako divna, mala osoba. Sada puno više uživam u životu s njim.» Želja za još djece je i dalje tu: Petar će u svakom slučaju dobiti još jednog brata ili seku.

Izvor: Roditelji.hr