PIŠE: Svetlana N.B. Mame na žici blog

Nije li nevjerovatno do koje mjere zanemarujemo emocije i ne posvećujemo pažnju tome da učimo djecu kako da izađu na kraj s njima? Ubismo se vozajući djecu od jedne do druge radionice, vježbaonice, igraonice, školice. Obeznanimo se od sreće kad izgovore prvu riječ, zakovitlaju dvotočkašem, savladaju slova i broje do 100 s tri ili četiri godine, znaju marke automobila i glavne gradove svjetskih metropola. A primijetimo li i zadivimo li se tome što je dijete zagrlilo druga koji plače ili mu čak ponudilo svoju igračku, koje se uprkos strahu usudilo da se popne na tobogan, koje je bilo uporno u tome da sagradi kulu od svih kocaka, a one su neprestano padale? Ako i primijetimo, da li im to stavimo do znanja? Podržimo li ih i drugačije od “bravo”? Umijemo li i sami da izbrojimo do deset kad nam ponašanje djeteta pritiska najosjetljiviji nerv? Imamo li strpljenja i snage da budemo uz dijete i s djetetom onda kada je “nemoguće”?

Koliko se trudimo da vidimo i razumijemo šta se dešava u dječjim glavicama i srcima? Umijemo li da prepoznamo tugu ili bol koje dijete krije? Možemo li da vidimo kada je djetetov bijes samo zamaskirani strah?

Priča o prepoznavanju osjećanja, doživljajima, načinima na koje izražavamo emocije i upravljamo njima, načinima kako ostvarujemo kontakte i komuniciramo s drugim ljudima jeste priča o mentalnoj snazi i emocionalnoj inteligenciji.

Pa kako da pomognemo djeci na putu do njihove sreće? Prateći ova četiri elementa: prihvatanje osjećanja, smirivanje bure, imenovanje emocije, razgovor. Otkrijte i šta je čarobni peti element “kec u rukavu” za svaku situaciju.

Za početak – naučimo da prihvatimo djetetova osećanja.

Prihvatiti zapravo sam stav da je svako osjećanje u redu. Osećanja ne dolaze ni otkuda, ona imaju svoje povode i tu su da nas pokrenu na akciju. Ona nam signaliziraju da je potrebno da nešto učinimo da bismo smanjili tenziju, oslobodili se napetosti, neprijatnosti, nezadovoljstva, postigli cilj, zaštitili se, pomogli sebi ili drugome… Ako znamo dobro da upravljamo njima onda imaju još i ljekovito djejstvo. Ako ne znamo, onda smo u problemu. A to na koji način ćemo ispoljiti osjećanje – e to već možemo da biramo. Ponašanje je ono što može biti prihvatljivo ili ne: “Ljuta si jer ne želim da ti kupim igračku. Razumijem da se ljutiš, ali ne dozvoljavam da me čupaš”.

Pružimo djetetu pravu utjehu, pomozimo da se umiri – zagrljaj kažu bukvalno mijenja hemiju mozga, a emocije su čista hemija, hormoni. Zagrlite dijete koje je ljuto, koje je tužno (naravno, ukoliko ono to dozvoljava). Zamijenite kortizol serotoninom. Djelujte odmah. Posebno ako je bijes dominantna emocija. Ukoliko dijete ne dopušta zagrljaj, budite blizu, stavite mu do znanja da ste tu za njega. Još nešto, kad nas obuzmu snažne emocije, a kod djece je to gotovo uvijek burno i snažno, dijete nije u stanju da sluša objašnjenja. Neverbalna podrška je zato prvi korak ka umirivanju tenzije. Pružajući podršku i utjehu djetetu koje je suočeno sa teretom emocije zapravo mu poručujemo da je sigurno, voljeno i prihvaćeno kako god da se osjeća. A dijete koje se osjeća sigurno spremnije je na komunikaciјu o onome što se dešava. Ako zagrlite dijete koje je ljuto jer nije dobilo igračku u prodavnici, vi ne potkrepljujete plakanje, ne podržavate lupanje, bacakanje po podu već predupređujete da do toga dođe time što pokazujete da ga razumijete i pružate podršku njegovim osećanjima. Dete se sad može osećati bolje iako nije dobilo željenu igračku i lakše mu je da prihvati postavljenu granicu.  A uči još i to da može da se nosi s neostvarenom željom baš ovdje i baš sada.

Imenujte emociju – na taj način djetetu govorimo da je osjećanje stvarno, da ima ime, da je utemeljeno. „Tužna si“, „Osjećaš ljubomoru“, „O, baš si ljut“… Sasvim mala djeca osjećaju da se u njima nešto dešava, ali ne znaju ni šta je to, ni da li tako mora, ni da li je to u redu. Time što dajemo značenje onome što se događa u tijelu djeteta, učimo dijete emocionalnoj pismenosti, jednom od činilaca emocionalne inteligencije. Osim toga, učimo ga samokontroli. Naime, povezujemo emocije (neverbalne djelove mozga) sa višim moždanim funkcijama i verbalnim dijelom mozga i na taj način pomažemo uspostavljanju bolje kontrole nad ponašanjem.

Nakon što se uzburkano more stiša ili kad primijetimo da se stišava, možemo da razgovaramo o tome šta se desilo. „Uplašila si se kuce. Jesi li osjetila da ti srce brzo lupa? Željela si da se skloniš? Kuca je skočio jer je htjeo da se poigra. Šta si ti pomislila, zašto je skočio?“ Mlađoj djeci koja još nisu vješta s riječima možete sami ponuditi objašnjenje, ali je bolje pitati dijete da opiše svoj doživljaj. „Izgledaš mi zabrinuto, šta se dešava?“.

Igra kao peti element.

Međusobno modelujte emocije pred ogledalom

Igrajte igru memorije sa sličicama emocija

Popunjavajte crteže lica izrazima različitih osjećanja

Sklapajte djelove lica u cjelinu

Maskirajte se, zamijenite uloge

Bojite emocije

I tu nije kraj:

Čitajte detetu – Postoje brojne slikovnice i priče za djecu koje su posvećene važnoj temi dječjih emocija. Čitajte ih i razgovarajte o pročitanom. Neka dijete priča šta vidi na slikama. Pitajte ga kako bi se ono ponašalo u istoj situaciji. Ispričajte mu priču o tome da se i vama slično desilo i kako ste se tada osjećali, šta ste radili, šta vam je pomoglo.

Učite dete tehnikama relaksacije: duboko lagano disanje, brojanje do deset…meditiranje

Pokažite svoja osjećanja, pričajte o tome kako vi izlazite na kraj s ljutnjom, uznemirenošću, tugom. Odvedite dijete na reku i pričajte mu o tome kako vas posmatranje vode koja teče umiruje. Slušajte crvrkut ptica. Izbrojte sve različite zvuke koje čujete.

Pohvalite dijete svaki put kada se izbori s emocijom na socijalno prihvatljiv način, ali potrudite se više nego da uputite prosto „bravo“. Opišite šta je to dobro u onome što je dijete uradilo da bi ono razumjelo šta je to što je poželjno ponašanje. Djetetu će ovo pomoći i u građenju pozitivne slike o sebi.

Sad kad smo savladali elementarijum, ne bih da vas obeshrabrim, ali “puj pike ne važi” ako se mi odrasli ponašamo „neodraslo“ i nedoraslo. Djeca na ranom uzrastu uče prije svega imitiranjem i učenjem po modelu. Dakle, djeca više uče gledajući šta radimo nego slušajući šta pričamo. To nikako ne znači da ne smijemo da griješimo, naprotiv, greške su neophodne na putu učenja, ali uz njih ide i riječ „izvini“. Važno je da djeca razumiju da su greške dozvoljene, da se iz njih uči i da možemo da pokušamo ponovo. Naravno, i greške imaju granicu. Ako ste ljuti, može se desiti da povisite ton, kažete nešto što baš i ne mislite, ali imajte na umu da uvredama ili fizičkim povredama nije mjesto čak ni na repertoaru greški.

Ima ona Gandijeva „Budi promjena koju želiš da vidiš u svijetu“. U kontekstu završnice ovog teksta najvažnija roditeljska parola mogla bi da glasi: „Budi osoba kakvom želiš da postane tvoje dijete“.

Izvor: Mame na žici