PIŠE: Rahela Vukušić Druško, Inspirational Woman blog

Osjećate li se otkako ste postali majka izolovano? Osjećate li  ponekad da sve što radite ispadne pogrešno ili vam bar tako izgleda? Jeste li tokom života izgubili nekog ko vam je puno značio i niste preboljeli njegov gubitak? Pitate se kakve to sad veze ima jedno s drugim?
Ima mnogo. Jer kad postanete majka, svjesniji ste nekih stvari.

Odgovorni ste za još jedan život i svaka podrška (na pravi način) od osobe kojoj vjerujete je pozdravljena. Tokom puberteta udaljavamo se od svojih roditelja, želimo slobodu i tražimo načine da se samoostvarimo. Nakon tog perioda ponovno se, na neki način, “vraćamo” svojim roditeljima. Postajemo zahvalni za sve ono što su učinili za nas.

Majka sam jednogodišnje, predivne djevojčice. Prije nego što smo planirali dijete, pomatrala sam trudnice oko sebe. Čini vam se kao da “sjaje”, da su oduševljene i zadovoljne. Zaista se osjećate posebno, kad vam doktor potvrdi trudnoću. No uopšte nemate pravu sliku što to vas tek čeka.

Mislite kako je to blaženo stanje u kojem ćete uživati, jer ste stvorili takvu sliku gledajući žene oko sebe. Naravno vi priželjkujete ugodne doživljaje, a istina biva sasvim drugačija. Niste imali pojma, zapravo, da će vas boljeti noge (druge trudnice izgledaju kao da dijete nose s lakoćom), da će vas “pucati” hormoni, da ćete biti osjetljivi i plakati za svaku sitnicu. Lično se uopće nisam osjećala “blagoslovljeno” tokom trudnoće. Bila bih presretna kad bi djecu zaista donosile rode, kako obično govorimo najmlađima.

Tokom trudnoće gotovo sam stalno bila gladna, a nagli dobitak težine je nešto na što vas stalno upozoravaju. I ne, nije sve išlo glatko jer sam imala specifičnu situaciju, koja se zamalo završila tragično.

Jedna od bliskih prijateljica nedavno mi je rekla kako uživa u majčinstvu ali isto tako, iako je imala urednu trudnoću, uopće se nije osjećala sjajno, niti je tokom tog perioda uživala. To je zaista bila jedna od rijetkih osoba koja je stvari prikazala realno.

Moja djevojčica tvrdoglava je (na mamu) i ne smeta nam to. Želimo je usmjeravati, ali isto tako želimo da razvija svoju ličnost i bude ono što jest. Ponekad slušam kako roditelji žele “poslušno” dijete, ali kad malo odrasle žale se da je povučeno, plaho i asertivno. Po kojoj logici je za očekivati da će se dijete koje smo usmjerili ka “poslušnosti” u odraslijoj dobi znati izboriti za sebe, bez straha istraživati svijet i sa samopouzdanjem oslobađati sopstvene potencijale.

Naime, usprkos toj tvrdoglavosti, ona je dijete koje slijedi rutinu. Uredno jede, uredno spava i dok mama piše, ona se jednostavno sama igra. Isto tako, zaigra se dok mama kuha. Kasnije se igramo svi zajedno. Definitivno nije “teško”, niti plačljivo dijete.

Iako, djeca su različita i nisu roboti. To je moje viđenje. Svako dijete ima drugačije zahtjeve i shodno tome treba se znati postaviti. U svakom slučaju, diže mi se kosa na glavi kad roditelji pokazuju svoju nadmoć, prijete djetetu/djeci i tome sl. Nadam se da takvih slučajeva nema pre(više).

Ono što meni lično niko, takođe, nije rekao prije trudnoće je to da se novopečene majke ponekad osjećaju usamljeno. To je i kod mene slučaj. Ne kažem da to ne bi bilo tako da sam znala, ali smatram da bi bilo lakše. Uvijek je lakše kad upoznamo ono čime se suočavamo.

Moj muž je tijekom dana na poslu i mi smo u to vrijeme same. Moje dijete još ne priča, a isto tako nedostaje mi komunikacija s odraslima. Fali mi “moving”. Trenutno nisam zaposlena i moram priznati kako se osjećam kao da će mi dijete uvijek biti malo i kako ću biti zatvorena u kući. Ne mislim doslovce zatvorena, ali definitivno je u tim prvim godinama teško.

Dijete ima svoju rutinu, vremena za sebe gotovo nemate, mi nemamo nikakvu pomoć u kući. Muž i ja radimo sve zajedno, ali čak ni nemamo nekog vremena za sebe. Bake i djedovi nisu u istom gradu, odnosno moj otac je umro.

Tu dolazimo do onog dijela gdje moram priznati da se nikad nisam pomirila s tim i da mi sad, kad imam svoje dijete, ta činjenica još teže pada. Imala sam 21 godinu kad je umro, a bili smo vrlo vezani, jer smo nakon razvoda mojih roditelja tata i ja ostali živjeti zajedno. Tako da je tata definitivno centralna osoba u mom životu, osoba uz koju sam se osjećala bezuslovno voljeno, zaštićeno i jedina osoba kojoj sam vjerovala 100 posto.

Tata je prošao sa mnom sve važne situacije: dječje bolesti, odrastanje, dileme, slomljeno srce (u doba puberteta) i sve ostalo.. I sada kad silno trebam nekog pouzdanog i svog… ma i bez obzira na to. Nedostaje. Silno nedostaje. Bio je predivan otac, znam da bi bio i predivan djed i to me još više rastužuje. Nije imao priliku dočekati unuče i sa njm uživati. Tužno. To je život. Svako kad-tad izgubi nekog svog. Tačno razumijem kroz što ljudi tad prolaze.

Pročitala sam nedavno jedan članak u kojem majka opisuje kako se i sama nebrojeno puta kao majka osjećala izolovanoi bila sam oduševljena spoznajom i činjenicom da ima onih koji to prolaze i razumiju. Nije mi drago što se tako osjećaju, ali sam napokon osjećala da imam razumijevanje i da je to u većini slučajeva uobičajeno.

Postoji predrasuda kako su majke nasmijane 24 sata i kao da nemaju pravo biti umorne, nezadovoljne i sl., jer su blagoslovljene samim tim što su majke. Slažem se da je majčinstvo blagoslov i da je dijete dar, ali to ne znači da su majke super bića.

Naime, itekako je velika odgovornost brinuti se za novo biće u svakom pogledu (ovdje moram spomenuti da postoje i oni roditelji koji stvaraju porodicu bez imalo razmišljanja i, čini se, kao da ih to puno ne brine) i normalno je da prolaze (prolazimo) kroz razne emocionalne faze.

Još bi htjela naglasiti da niti suprugu, niti meni mjesto gdje živimo nije rodno. Moram priznati da mi fale moje prijateljice iz djetinjstva. Prijateljice s kojima sam dijelila “tajne” tokom odrastanja i dijelila sve važne trenutke. Čujemo se telefonom, naravnom ali to definitivno nije isto kao kad odete s nekim na kafu i pričate licem u lice. Tako da i s te strane osjećam gubitak. Vjerujem da se poneki od vas isto tako osjećaju.

S druge strane, uprkos svemu navedenom kad vidim svoju djevojčicu kako se smije, ili mi pruža ručice u zagrljaj, osjećam neopisivu ljubav. Znam da nas voli bezuslovno, a maloprije sam spomenula kako nakon tatine smrti više nisam osjetila bezuslovnu ljubav.

Čini se da sam je potcijenila, jer je mala. Zapravo, naša Magdalena “gleda” srcem. Još uvijek ima tu sposobnost, koju smo mi odrasli putem izgubili. Kad bismo bili kao djeca, svijet bi bio puno ljepše i ugodnije mjesto za život. Štošta od malenih možemo naučiti. Biće mi neopisivo drago, podijelite li i vi svoja iskustva. Slobodno se javite, komentarišete i ako vam se članak sviđa, podijelite.

Izvor: Mommy hasn’t got a clue