U podne će gradonačelnica Bergena Trude Drevland presjećati svečanu vrpcu u zabavištu moga sina i zvanično otvoriti naš Diznilend među brdima. Iako djeca jurcaju po hiljadu kvadrata od juna, jutros su se vijorile zastave Norveške pred ulaznim vratima, piše novinarka i blogerka Svetlana Tanurdžić iz Novog Sada koja sada sa porodicom živi u Norveškoj.

Nisam ni skockala misao. Čim mi je dadilja Kirsten spomenula hepening, upitah na kom kanalu će biti emitovana vijest. Tišina. Neće dolaziti novinari. Banalna je to vijest. Šta je hiljadu kvadrata kompletno opremljenih naspram zdravog razuma. Postidjeh se. Samo kod nas se za lopatu pijeska na izrovarenom asfaltu izlazilo na teren. Pa čopor novinara, fotoreportera, snimatelja oko tri grama mozga u mafijaskom odijelu za cement koji građani finansiraju. Otvaranja vrtića prate se još od kamena temeljca. Ma od ideje. Pa deset godina do realizacije. I opet za naše novce…

O kasnijoj funkcionalnoj upotrebi i super smještaju – ne treba ni govoriti . Iz ove perspektive i smiješno je. A nije bilo tako. Svoj vrtić sam obožavala.

Išli smo jednom nedjeljno u posjetu drugom vrtiću. Po dvoje. U koloni. Igrali se do iznemoglosti u dvorištu i poslije užine i poslije spavanja. Postojala je, više kao prijjetnja, Mara sa varjačom “pekmezarom” za neposlušne, ali imali smo i slobodu, aktivnosti, čist vazduh, odličnu klopu. Kažu mi prijatelji da sada nije tako. Deca se ne izvode napolje. Hrana je užasna. Viršle, paštete, pomije, popare. Pojedini roditelji se pitaju. Jedna vaspitačica na grupetinu od 30 djece…

Norveška, generalno Skandinavija, u zabavištima nudi ugođaj sličan onom koji je i kod nas postojao prije 30, 40 godina. Nema to veze sa novcem, jer ga djeca još ne kapiraju najbolje. Uspjeh je u direktnoj vezi sa zdravim razumom. I tradicionalnim metodama koje su se pokazale odlično. Zašto ih mijenjati?! Nisam pedagog. Mama sam.

Vrata našeg Valheim vrtića su otvorena za svu decu od 7.30 do 16.30 i roditelj odlučuje kada će dovesti dijete i kada će doći po njega. Može kasnije, može ranije. Moj sin doručkuje kod kuće, pa stignemo do 9 u vrtić. U njegovoj jaslenoj grupi je devetoro djece, vaspitačica i tri dadilje. Svaka dadilja brine o troje, a vaspitačica je zadužena za kompletnu organizaciju aktivnosti. Od 9 do 11 djecasu na predstavi, u muzičkoj sobi ili u dvorištu. Sve igračke mogu se iznijeti napolje, iako u dvoristu već postoje ljuljaske, pijesak, bicikli, penjalice i milion čudesa. Od 11 do 11.30 je obrok koji služi vrtić. Samo petkom je kuvana hrana, ostalim danima je pecivo, mliječni namazi, raženi, graham, ovseni hljeb, mlijeko, mlijeko… Rotiraju i izmišljaju. Petkom je pravi ručak na meniju. Uglavnom služe ribu u milion varijacija.

Najmlađa grupa u vrtiću spava, a već svi starjiji od 3 godine ne spavaju više. Najmlađi spavaju napolju. Bez obzira na godišnje doba. Dadilja jedno po jedno dijete upakuje u skafander i smjesti u kolica. Zatim prekrije kolica mrežicom protiv insekata i voza ih do sna. Kolica parkira tik uz velike prozore prostorija njihove grupice, i ostavi ih jedno po jedno da spavaju koliko žele. Ovo je rutina cijele godine. I kada pada kiša, i ako je hladno. Tada se umjesto mrežice za insekte navuče kišni prekrivač za kolica, i obezbijedi dodatno ćebence. Kažu da sva djeca obožavaju ovu dremku. Čak i oni koji nisu navikli da spavaju u kolicima. Polako i zajedno. Bez drame.

Filozofija da nema boljeg sna od onog na svježem vazduhu njegovala se i u Finskoj. Čak i na minus pet mame su ostavljale parkirana kolica ispred vrtića i puštale bebe da odspavaju na miru. Sve su bile dobro upakovane u skafandere. Ni jednoj nikada ništa nije falilo. Spavanje napolju se praktikuje sve do trenutka kada temperature padne ispod minus deset. Tada se spava unutra. Isto je i u Norveškoj.

Poslije dremke, djeca imaju različite aktivnosti. Zalivaju baštu, hrane žabu, brčkaju se u sobi za vodu, čitaju, pjevaju, ili skaču u sobi sa loptama. Od 14.30 se služi svjeze voće ili povrće koje djeca ponesu i pogrickaju, a poslije izlaze napolje i u dvorištu dočekuju roditelje. Prije polaska kući, svako dijete je obavezno da vrati nekoliko igračaka na mjesto. Grupice se izvode i u šetnje u blizini zabavišta, i u centar grada, do fjordova… Naravno, roditelj potpisuje saglasnost.

Na zidu su zalijepljeni kolaži u obliku kućica i svako dijete ima svoj. Na kolažima su slike mama, tata, baka i deka, kućnih ljubimaca… Onih kojima se dijete raduje. Ako nastupi kriza, dadilje uz pomoć tih kolaža smiruju situaciju. Na svakoj stvarčici je napisano ime vlasnika. Ako se zagubi, sve je moguce pronaći u korpi izgubljeno-nađeno. Na ulazu su piši-briši table sa svim informacijama o vašem djetetu za taj dan. Koliko je jelo, a koliko spavalo. Dadilja roditelje obavještava o svemu, a dodatno roditelji dobijaju mail svakog petka sa planom aktivnosti za sljedeću nedelju. Ne brane ni cucle, a ni pelene, dok dijete samo ne odustane od njih. Ali ih vode i u starije grupe, pa po uzoru na velike, i oni sami usvajaju drugačije navike.

Načuh u nekom razgovoru da naši vrtići više ne izvode djecu napolje na igranjac. Da su pacovi zaposjeli prošle godine jedan vrtić u Novom Sadu. Da ne postoje stepenice za, nedaj bože, beg od požara, a sve u lamperiji. Ma i da zovu roditelje da dođu po dijete već poslije dva sata, jer plače.

Sve se srozalo, ali zašto i djeca trpe opšte ludilo. Nije moguće da nema bolje hrane. Da nema novca za jedan novi veliki vrtić?! Zar je moguće da jedna vaspitačica i dvije asistentkinje vode grupu od 30 djece. Da roditelji pridikuju. Da su umorne i vaspitačice a i mame, od konstantne strepnje za sigurnost svog djeteta dok mukotrpno riljaju za tužnih 200-300 evra.

Vrtić nije obaveza, već je dužnost svakog društva. I novac nema veze sa zdravim razumom kada je riječ o djeci u vrtićima. Njima samo ljubav, briga i posvećenost treba. Zašto im je i blato uskraćeno?! Pa blato je besplatno.

Izvor: Bebac