Svaka priča o gubitku djeteta, koliko god ono malo ili veliko bilo, jedinstvena je na svoj način, ali osjećaj gubitka isti je svuda, gdje god se nalazili. Povodom Dana svjesnosti o gubitku beba, koji se u svijetu obilježava 15. oktobra prenosimo priču jedne mame iz Velike Britanije koja je nakon gubitka svoje bebe pokrenula akciju koja je mnoge oduševila…

“Zovem se Fiona. Imala sam 31 godinu, kćerku od dvije godine i svi smo se veoma radovali malom bratu. Za dan kasnije imali smo zakazano veselu žurku povodom rođenja bebe, o čemu sam taman raspravljala sa sestrom koja mi je počela raditi rutinski CTG. Još smo se zezale jer sam rekla da se nadam da će braco stići na vrijeme, a ne ranije jer nismo se još do kraja pripremili. Sestra je kao i uvijek do sada prislonila svoj aparatić na moj trbuh, a ja sam Sienni rekla da pažljivo sluša zvuk “helikoptera” jer to se čuje njen mali brat. Zvuk se ovaj put nije čuo. “Ne brinite, sve je uredu”, govorila je sestra dok me je dizala da odemo u drugu sobu na kompletan ultrazvuk gdje ćemo vidjeti i čuti bebu. Usta su mi se polako počela sušiti, a srce počelo jače lupati. Čim sam vidjela prvu sliku znala sam da nešto nije u redu jer moja mala beba nije šutala nogicama kao inače, a onda me je sestra nježno uzela za ruku i rekla “Oprostite, to je njegovo srce, nema otkucaja …”

Dizala sam se sa stola, brisala gel s stomaka, pogledavala Siennu na stolici koja nije ništa shvatala, hvatala mobilni da nazovem muža. Sva u bunilu, svjesna i sasvim nesvjesna svega oko sebe. “Oli”, rekla sam mužu. “Srce je stalo. Njegovo malo srce je stalo!” “Biće sve u redu” rekao je. Ali kako? Moja beba više nije živa. Savladalo me milion osjećanja. Počela sam da paničim i hvatam sestre za ruke. “Možemo li ga odmah izvaditi i spasiti ga. Molim vas”. Ali nije bilo spasa. Isto je pitao i moj muž čim je doletio s posla.”Možemo li ga spasiti? Možemo li provjeriti opet možda je došlo do zabune?”

Jedva sam dočekala da vidim Olija, ali istovremeno me bilo i jako jako strah njegove boli, njegovog razočaranja što sina kojeg je toliko želio neće moći da ima. Morala sam biti jaka za sve nas, za muža i Siennu koja nije ništa shvatala. Morala sam se nasmijati – radi nje!

Protekle minute ili sati, nesvjesna vremena bila sam u bunilu. Doktori su dolazi s raznim opcijama za dalje… Beba mora van. Oli nije želio da patim još i više. Molio je doktore da me uspavaju i naprave carski rez, ali su nam savjetovali, radi budućih trudnoća, a i mene same, da radije probam prirodnim putem. Pristala sam, nisam imala drugog izbora.

Proteklih sam se mjeseci i psihički i fizički pripremala za prirodan porođaj bez ikakvih analgetika. Ovog puta sam znala kako trudovi izgledaju i bole pa sam vježbala jogu, disanje… i kada sam god pomislila na bol koja me čeka tješila me misao da ću nakon svega zagrliti svoje malo čudo i sve će odmah nestati.

Sada, fizička bol koju sam čekala nije bila ni do koljena ovoj boli koju sam osjećala u duši. Što je najgore, zamolili smo doktore da pričekamo da bi moji roditelji mogli biti sa Siennom, i u tom me vremenu razdirala bol i briga, tuga. Srce mi je bilo slomljeno, ne samo radi mene same, više radi Olija i Sienne… Grozila sam se trenutka kada ću joj morati objasniti da nikada neće moći zagrliti svog brata kojeg je toliko čekala… U danima nakon svega ovog konstatno smo ponavljali tri male-velike rečenice “Naš mali brat više nije u stomaku. Otišao je da bude naš mali anđeo. Otišao je gore da nas pazi i čuva…”

Doktori su nam rekli da pričekamo da porođaj počne prirodno. Nisu indukovali ništa i odlučili smo poći zajedno kući i čekati… Danima sam još živjela s bebom u stomaku koja više nije bila živa. Imala sam noćne more, vrištala sam u sebi i plakala kao nikada do sada.

Sebastian Michael Richmond Smart rođen je tri dana kasnije, i iako njegovo malo srce nikada nije zakucalo, iako njegova ručica nikada nije stisnula moj prst, imali smo deset dana da “uživamo” u njegovoj prisutnosti prije nego što smo ga konačno pustili da poleti.

Rođen je vrlo, vrlo lijep, s crvenkastim ustima i prćastim nosićem baš kakvog je imala i Sienna. Puno smo ga slikali, samog, s nama…

Osoblje bolnice bilo je veoma pažljivo sa svima nama. Obzirom na brojna slična iskustva savjetovali su nam da što više uživamo u njemu. Obukli smo ga u preslatko Winnie the Pooh odjelce koje je nekada pripadalo Sienni, u čemu smo ga i poveli na put k anđelima. U mali kovčeg smo spremili puno njegovih igračaka i fotografija cijele naše porodice – da zna ko smo, da nas zna prepoznati s neba, a velikog plavog medu kojeg je trebalo stiskati svojim rukicama dobila je Sienna. Zove ga Bastian i svaku noć spava s njim u čvrstom zagrljaju. To nju njen Bastian čuva.

Ni danas zapravo ne znam što me je tih dana više boljelo. Trudovi, porođaj koji je trajao satima, pogled na Olija shrvanog suzama, Siennu koja ništa ne shvata, a opet shvata sve, razgovor s sveštenikom o ceremoniji koju želimo, s ljudima iz pogrebnog preduzeća koji su nam dali da biramo kovčeg koji hoćemo… Sve je to boljelo jednako, ali najgora je bila ona pomisao koja se stalno vraćala: Da sam ga rodila koji dan ranije sada bismo bili najsretnija porodica na svijetu! Ta me misao proganjala jer nakon svih testova i pretraga nakon porođaja rekli su da je sa mnom sve u redu i da je Sebastian bio sasvim zdrav, ali dogodilo se ono što se jednostavno zna ponekada dogoditi. Jednostavno mu nije bilo suđeno.

Povratak u realnost

Danima nakon pogreba nisam htjela nikoga vidjeti ni čuti. Grozila sam se susreta s ljudima s kojima sam još prije dvije sedmice veselo pričala o onim tamo nekim strahovima. Ali, morala sam izići napolje. Morala sam se suočiti sa svim silnim pitanjima kako bih mogla krenuti dalje. I vjerujte mi, nakon prvog puta nekako mi je bilo žao žene koja me pitala kako sam… Jer kada sam počela svoju priču koja je jednostavno sama izlazila iz mene, ona je toliko gorko plakala i toliko me snažno stiskala u zagrljaju da sam osjetila nevjerojatno olakšanje. Žalost i tugu. U tom mi je trenutku više žao bilo nje nego same sebe, a kada se ista situacija ponovila i s drugim meni dragim ljudima, postalo je lakše. Vjerujte puno lakše. A s vremenom su pitanja postala rjeđa i život se nastavio svojim mirnim tokom.

Naravno, u početku su nas jako pogađali prizori beba i male djece, male braće i sestrica koje smo viđali svuda oko nas. Na ulici, u parku… Oli me znao samo nježno pogledati i tačno smo oboje znali na što mislimo i kako se osjećamo… A takve prizore nismo mogli izbjeći jer smo sa Siennom jednostavno morali biti svaki dan napolju.

Vemenom se bol malo smanjila, ali nešto me uvijek ponovo izbacivalo iz ravnoteže. Ljudi koji su znali za našu priču trudili su se da ne forsiraju pitanja o drugom djetetu, ali toliko smo se često našli u situaciji da nas potpuni stranci izbezume jednim sasvim običnim pitanjem. Imate samo nju? Koliko imate djece? Hoćete li ih imati još? Jao baš je slatka, šteta što nema brata ili seku…

To je tema s kojom se još borim jer ne znamo kome bi bilo teže, meni ili tom neznancu kada bi ispričala svoju tužnu priču. Zato se radije uljudno povučem iz priče. Ne želim nikome ništa objašnjavati i isto tako ne želim da ljudi zabadaju nos u moju bol.

Još dok sam bila trudna bila sam svjesna da svaka trudnoća može poći po zlu. Znala sam što su spontani pobačaji, znala sam i mame koje su ih doživjele u nekom ranije stadijumu, ali ja sam bila u 9. mjesecu savršene trudnoće i priznajem – stvarno nisam pomišljala da bi se nešto takvo moglo dogoditi i nama.

U razvijenom zapadnom svijetu sedam od 1.000 porodica pogodi ovakva tragedija, i ta se statistika nije promijenila posljednjih 20 godina. Kako smo nažalost i mi jedan od tih sedam porodica počeli smo istraživati zašto se to uopšte događa, i shvatili smo da je to područje nauke još jako slabo istraživano. Danas nam još niko ne može reći zašto je mojoj zdravoj i već sasvim razvijenoj bebi samo tako stalo srce pa smo stvarno htjeli podstaći i javnost i stručnjake da se još više pozabave ovom temom i istraživanju. Naravno, za svako istraživanje uglavnom nedostaju finansijska sredstva pa se Oli dosjetio da osnujemo Sebastianove heroje. S obzirom da je Sebastian imao 9,9 funti (što je nešto više od 4 kilograma) odlučili smo se da u naš mali projekat uključimo tačno 99 ljudi koji bi donirali 99 funti nacionalnom udruženju za mrtvorođenčad i neonatalnu smrt kako bi time obilježili sjećanje na našeg Sebastiana. Osim toga, dali smo sebi zadatak da projekat traje 99 dana (počev od naše godišnjice vjenčanja u maju 2014. godine) i da po isteku 99 dana svaka osoba uključena u projekat pusti u nebo po jedan balon u sjećanje na našu voljenu bebu.

Ono što se dogodilo nismo očekivali – skupili smo mnogo novca i to ne samo od individalnih donatora. Za tu su se svrhu organizovalo puno humanitarnih sportskih događanja, maratona ..čime je naš mali anđeo i bez otkucaja srca uspio okupiti brojna srca i povezali ih u jedno. I to ćemo nastaviti raditi svake godine kako bi barem na taj način obilježili život našeg anđela i omogućili istraživanja koje će možda nekim drugim porodicamai pomoći da zagrle svoju sretno rođenu dječicu.”

Izvor: Index