PIŠE: Zoran Milivojević, psiholog
Polazeći od pretpostavke da su ih vaspitavali na isti način, roditelji se često pitaju zašto postoje razlike između starijeg i mlađeg djeteta. Smatrajući da su i jednom i drugom djetetu pružili istovjetno vaspitanje, roditelji zaključuju da su razlike proizvod nekog drugog faktora koji nije povezan sa načinom vaspitavanja. Vjeruju da su razlike proizvod djetetove prirode, urođenog temperamenta, genetike, horoskopskog znaka ili sličnosti sa nekim daljim članom porodice na koga je dijete „povuklo”. Djetetove neželjene osobine roditelji mogu da shvate kao rezultat djelovanja faktora na koje su nemoćni, tako da ne vjeruju da mogu da ih promijene vaspitanjem. Pretpostavljajući djelovanje viših sila u nastanku djetetovog neželjenog ponašanja, roditelji postaju nemoćni i pasivni.
Šta ako roditelji griješe u procjeni, pa je razlika između djece, neželjena osobina, rezultata vaspitanja, odnosno nevaspitanja? Tada postoji opasnost da roditelji propuste da isprave ono što može da bude ispravljeno. Zato je korisno da se ispita istinitost pretpostavke o istovjetnom vaspitavanju starijeg i mlađeg djeteta.
Svako dijete živi u jednom komunikacijskom polju u kome dobija različite poruke od „značajnih drugih” ljudi, na osnovu čega izgrađuje predstave o sebi, drugima i svijetu. Tu ne postoji odnos uzroka i posljedice, u smislu da roditelji svojim vaspitnim porukama uzrokuju da dijete bude ovakvo ili onakvo, već oni vrše uticaj na dijete. Ono ne reaguje na poruke kao takve, već na značenje, tačno ili pogrešno, koje im je pripisalo. Roditelji zato više puta ponavljaju važne poruke u težnji da ih dijete usvoji. Iako su roditelji veoma važni u djetetovom komunikacijskom polju, oni su ipak samo jedan od uticaja. I zato uticaji u polju u kojem odrasta jedno dijete ne mogu da se istovjetno reprodukuju u polju drugog djeteta.
Za izgrađivanje djetetove ličnosti važno je i nepostojanje ili postojanje brata ili sestre, kao i odnos koji međusobno uspostavljaju. Za starije dijete koje se tokom jednog dijela svog razvoja formiralo kao jedinac, tipično je da rođenje mlađeg djeteta doživi kao gubitak roditeljske ljubavi zato što je prisiljeno da njihovu pažnju dijeli sa mlađim djetetom. Ova promjena u statusu je dovoljan razlog da se dijete usmjeri na razvoj onih ponašanja i osobina za koje se nada da će da mu povrate status ljubimca: od pretjerane poslušnosti pa do krajnje neposlušnosti. Međusobni odnos obilježava i mlađe dijete koje kasnije otkriva da je u sijenci naprednijeg i sposobnijeg starijeg dijeteta, zbog čega može da zaključi da je ono nesposobno i manje vrijedno.
Iako je moć vaspitanja velika, očekivanje istovjetnog rezultata zbog navodno istovjetnog vaspitanja treba odbaciti kao pedagoški mit.
Izvor: Zelena učionica
