„Naš petogodišnjak ne može podnijeti poraz u igri! Ako se radi o fudbalskoj utakmici, a njegova ekipa gubi, prvo je jako ljut, viče sav crven u licu, a onda počne da plače. Ako igramo društvene igre i izgubi, opet je ljut ili tužan i ne želi više da se igra …“
Koliko je važno da djecu naučite da se ne bahate i potcjenjuju druge kad pobjeđuju isto je toliko važno da ih naučite da dostojanstveno podnose poraz, ako ne i važnije. Sposobnost prihvatanja „poraza“ je jedan od pokazatelja stepena emotivne zrelosti djeteta. Ona se donekle savladava u uzrastu pred polazak u školu. Želja za pobjedom je sasvim prirodna i poželjna osobina. Ona može da motiviše i pomogne djetetu da razvije upornost. Naravno, ako ono pritom uči da je i „poraz“ sastavni dio igre i života.
Dijete, koje ne nauči da dobro prihvata poraz, imaće problema u uspostaljanju prijateljstava i frutstrirano zbog neuspjeha.
Šta roditelji mogu da urade u tom slučaju?
Pokušajte da što prije osamostalite svoje dijete. Bili bismo najmirniji kad bi uvijek mogli biti uz svoju djecu i voditi ih kroz sve izazove. Ali, činjenica je da to nije moguće i da bismo im time odmogli. Djeca se najbolje uče odgovornosti i samostalnosti u ranome djetinjstvu. Kroz razne pokušaje, suočavaju se s uspjehom i s neuspjehom, stvaraju sliku o sebi i drugima.
Što više se uključujte u različite društvene igre, u kojima će dijete ponekad pobijediti, a ponekad izgubiti.
Objasnite djetetu da gubiti ne znači biti nedovoljno pametan ili nesnalažljiv, već se vrlo često radi o faktoru sreće na koji ne možemo uticati.
Ako je vaš mališan baš toliko „nesrećan“ jer nije pobijedio, pokušajte promijeniti situaciju! Na primjer, onaj ko je izgubio u nekoj igri, prvi će dobiti palačinke! Tako će dijete uvidjeti da poraz može donijeti i neke nepredviđene srećne okolnosti.
Kad se zajedno igrate, pa vi gubite (ponekad to učinite namjerno), pazite da reagujete pozitivno. Našalite se na svoj račun, srdačno i iskreno čestitajte pobjedniku i tražite revanš. Vaš primjer je najbolji učitelj.
Ako povremeno pustite dijete da pobedi u igri, ono ne smije posumnjati da to namjerno činite, jer će se u protivnom osjećati prevareno. Poštovanje i samopoštovanje su važne karike koje pobjedu čini slađom, a poraz manje gorkim.
Osjećaj saosjećanja se javlja već kod vrlo male djece. Ako primjećujete da vaše dijete ne podnosi poraz u igri s drugom djecom, porazgovarajte s njim. Podsjetite ga koliko je srećno i ponosno kad pobjeđuje i upitajte ga kako bi se osjećalo da se njegov prijatelj zbog toga ljuti. Možete izvesti i malu predstavu na tu temu, s omiljenim igračkama. Dijete će s takve distance lakše sagledati situaciju.
Nakon završetka neke utakmice ili zajedničke igre u kojoj se pobjeđuje ili skupljaju bodovi, nemojte prvo upitati dijete ko je pobijedio, već je li mu bilo lijepo. Porazgovarajte o igri, o prijateljima, o djetetovoj ulozi u igri. Zajedno se dosjetite kako bi igra mogla biti još zabavnija. Tako će dijete polako razvijati svoje sposobnosti i početi shvatati da je suština u igranju, a ne nužno u pobjedi.
Kad dijete u vašoj svakodnevici u nečemu pogriješi, nastojte reagovati s razumijevanjem. U pozitivnom mu tonu pokažite kako nešto može poboljšati i istaknite stvari u kojima je bilo uspješno.
Bez obzira na rezultat, pobjedu ili poraz, ne oklijevajte da čestitate djetetu ako se ponašalo borbeno i sportski. Pogotovo u timskim igrama, budite sigurni da se dijete trudilo pružiti maksimum.
Ne preuveličavajte djetetovu pobedu! Pohvalite dijete, ali realno. U suprotnom mu nenamjerno šaljete poruku da je nepobjedivo ili da je postiglo svoj maksimum. Ukoliko negjde drugo čuje i doživi suprotno, biće zbunjeno i razočarano.
Isto tako, trudite se da sami ne dramatizujete neki poraz, niti dok gledate utakmicu na TV-u. Ako se radi o utakmici u kojoj je učestvovaloo vaše dijete, pokušajte da ne budete razočarani. Poruke koje šaljemo nevrebalno, jednako su jasne kao da smo ih izgovorili.
Ako dijete burno reaguje kad gubi, prekinite igru, a kad se smiri mu dajte priliku da popravi ponašanje. Možete uvesti i novu igru „Ko najbolje gubi?“, u kojoj će gubitnik skupljati dodatne bodove svaki put kad mirno prihvati poraz.
I za kraj!
Naravno da neće ni djeca ni odrasli skakati od sreće nakon što su u nečemu izgubili i da je umjereno razočaranje neizbježno. Ono jedino ne smije uticati na samopoštovanje djeteta, remetiti mu volju za igrom i rezultirati nepoželjnim ponašanjem.
Igrajte se što više! To ne moraju uvijek biti takmčarske igre. Kroz svaku igru dijete usvaja neka nova pravila i znanja koja mu pomažu u snalaženju u tom velikom svijetu.
Izvor: Učiteljski kutak
