PIŠE: Branka Vasilev, psihološkinja
Pitate dijete: ”Kako je bilo u vrtiću?”, a ono odgovara: ”Dobro”. “Šta ste radili?”, dijete kaže: ”Ništa“. “Šta ti se dopalo kad kažeš da je bilo dobro?“, a dijete odgovara: ”Sve mi se dopalo” ili “Ništa mi se nije dopalo“.
Vaše dijete provodi i po devet sati dnevno u vrtiću. Ono tu ima neki svoj svijet za koji vi ne znate. Željeli bi da budete upućeni u to što mu se događa, ali dijete neće da priča o vrtiću ili nerado priča. Pogrešno je da roditelj insistira na razgovoru o vrtiću ako samo dijete o tome jednostavno ne želi da govori. Ono što vas zanima možete da saznate i kroz igru. Dobar način da saznate šta se vašem djetetu događa u vrtiću je da se sa njim igrate vrtića. Ja sam to radila sa starijim djetetom i pored toga što sam puno toga saznala, veoma smo uživali u igri.
Evo kako to izgleda detaljnije:
Prvo treba da pitate dijete da li želi da se igrate vrtića. Ukoliko ono nije raspoloženo, nemojte insistirati. Dijete se igra zbog zadovoljstva koje osjeća tokom igre, a ne zbog spoljašnje prisile od strane roditelja. Nekad kasnije možete da mu kažete da želite da mu pokažete jednu novu igru (igru vrtića). Ako mu se dopadne igra ono će samo tražiti da se igrate. Kod nas je to bilo nekako spontano jer je dijete oduševljeno prihvatilo predlog da se igramo vrtića. Moj je bio samo predlog, a koncepciju i tok igre sam prepustila njemu. Rekao mi je da ću ja biti vaspitačica, a on dijete. Govorio mi je gdje da sjednem i šta da radim. Plišane igračke (kuca, meda, miki maus, žaba, kornjača…) su bili drugari. Npr. odredio je da meda bude Petar, žaba da bude Ana itd. Tokom same igre sam saznala mnogo toga: kako dijete provodi vrijeme, kako rješava konflikte sa drugarima, ko mu je najčešće par, s kim se najradije igra… Saznala sam dosta toga i o vaspitačicama i drugoj djeci (koje dijete najčešće ide u kaznu, koje voli da tužaka, koje skoro uvijek sve pojede, a koje neće da jede, sa kojom djevojčicom druge devojčice neće da se druže…).
Djeca vole igre uloga i pretvaranja. Naročito djevojčice vole da imitiraju vaspitačice. Posmatraju i upijaju njihovu mimiku i gestikulaciju pa ne treba da se iznenadimo koliko su dobre u imitiranju vaspitačica. Oponašanje je jedan od načina na koji djeca uče. Pored toga pretvaranje i maštanje su presudni za razvoj empatije, kreativnosti, sposobnost rješavanja problema. Imitativna igra, odnosno igra pretvaranja i uživljavanja u druge uloge je način da se dijete oslobodi napetosti , da nauči upravljati negativnim emocijama, da zadovolji svoje dječje želje i potrebu da se osjeća odraslim.
Kroz igru se sa djetetom povezujete na jedan smisleniji način. Zato uživajte u zajedničkoj igri.
Izvor: Moj psiholog
