PIŠE: Logopedsko edukativni centar Čabarkapa

Čudno je koliko je nas rano biologija isprogramirala da postanemo spremni za roditeljstvo, a još čudnije koliko zapravo „psihički“ nikada nismo dovoljno. Teško je reći da nam je ovo sasvim nerazumljivo; ipak, biologija je računala samo na reprodukciju, a mi uz to mislimo i o vaspitanju. Reprodukcija ne mari mnogo za vaspitanje i psihički život djeteta koje se rađa.

Stručnjacima koji se bave djecom, neodvojivo od posla jeste da se bave i roditeljima. Pišući o djeci, gotovo da je teško da se ne „potkače“ i roditelji. Nekako se čini da u okviru naše kulture imamo skup pretpostavki o tome šta djeca jesu i kakva bi trebalo da budu. Kao da su se te pretpostavke ukorijenile u toj mjeri da se smatraju konvencionalnom mudrošću naše stvarnosti. A zapravo, ova mudrost je do te mjere nejasan “priručnik” za akciju, te ni jedan roditelj nije do kraja siguran šta radi. Nigdje na svijetu ne postoji knjiga koja govori o tome kako vaspitavati djecu, primjenljiv sistem za, ma koje dijete.

Prve roditeljske anksioznosti u vezi sa novom ulogom koju treba da preuzmu rođenjem djeteta, razbiju se najčešće baš o to prvo dijete. Pretpostavljamo da su mahom roditelji više od jednog djeteta, imali više iskustva sa preplavljujućim strahovima pred situacijama kada se nešto može desiti prvom djetetu. Kod drugog je možda bilo za nijansu lakše, velikim dijelom zato što je to “već viđeno”. Međutim, neki roditelji ne umiju da se otrgnu tih misli da je dijete bezbjedno samo kada je “u njegovom krilu”, “pod njegovom rukom”. Postoji termin koji se rijetko pominje u našoj literaturi, ali vrlo često u stranoj – „helikopter roditelji“ (zbog svojih propelera koji se vrte oko težišta). To je termin koji se najčešće koristi za previše zaštitnički orjentisanog roditelja koji ne dopušta da išta loše dođe do njegovog djeteta. „Mama će sve to riješiti, zlato moje“.

“Ako riješite sve probleme svoje djece, ona neće imati drugih problema sem vas.” – Duško Radović

Ponekad iz najbolje namjere, djecu “naučimo” našim strahovima. U njihov “razvojni kod” upišemo naše sopstvene “greške”. Plašimo ih slikama koje nas plaše, učimo ih da se klone stvari kojih bismo se mi klonili. Ukoliko mi ispoljavamo agresivnost, učimo dijete da je i to način na koji se može ponašati. Ukoliko smo mi uznemireni, dijete će pretpostaviti da za to postoji razlog. Primjer kako se stvara emocionalna rezonanca, preslikavanje roditeljskih emocija na dijete. Tako, već nekoliko godina kasnije roditelji pitaju otkud njima tako bojažljivo dijete…ili stidljivo, ili nervozno, ili agresivno…(šta god da ti epiteti zapravo podrazumijevaju u kontekstu roditeljske pritužbe).
Slični „helikopter“ roditeljima u neku ruku su i oni roditelji koje popularno u stranoj literaturi nazivaju „snowplough“ roditeljima (“snowplough” su ona vozila koja čiste snijeg na putevima). Oni su dakle slični po tome što sve prepreke sa puta otklanjaju za svoje mališane. Drugačiji su po tome što se sav taj „očišćeni snijeg“ s puta gomila u vidu velikih očekivanja u odnosu na svoju djecu. „Od rođenja, djeca su postavljena na sjedište, zakopčana pojasom, zaštićena, vožena i usmjerena u jednom pravcu i smjeru.“ (David McCullough, nastavnik i autor knjiga o roditeljstvu) Izgleda da prezaštićivanje sa jedne strane implicira velika očekivanja kao način da se „vrati“ sve ono što je uloženo u djecu i za djecu. Iako takvo razmišljanje ima neku svoju logiku, u isto vrijeme isključuje onu drugu, u mnogome važniju, da svo to prezaštićivanje otežava djeci da razviju vještine potrebne za kasnije osamostaljivanje, onemogućuje im da upoznaju sfere u kojem mogu osmisliti nova rješenja, biti kreativni i prepušteni maštanju, domišljatosti, dovitljivosti…Neke od najbitnijih lekcija u životu, uče se kroz razočarenja i poraze. To nije iskustvo koje imamo pravo da uskraćujemo, ma koliko željeli da zaštitimo svoju djecu.

“Djeca i satovi se ne smiju neprestano navijati. Valja ih pustiti i da idu.” – Žan Pol

Dakle, poruke „Ne brini, sredićemo mi sve to“ može implicirati da dijete ni ne mora da se promijeni. Zanimljivo je da po Žanu Pijažeu (tvorac jedne od najuticajnih teorija o kognitivnom razvoju djece) inteligencija biva razvijena kroz spregu dva procesa: asimilacije i akomodacije. Asimilacija podrazumijeva da ono sa čim se susrijećemo biva modifikovano našim misaonim procesima tako da se u njih uklapa. Dakle, ono što se mijenja je predmet, a ne način na koji mislimo. Akomodacija tu dolazi na scenu onda kada određen objekat ne uspijeva da se prilagodi nasim misaonim shemama, već zahtijeva da se misaone sheme prilagode objektu. Čemu to vodi? Promjeni. Možda djeluje surovo što ističemo ovo ali – možemo misliti o roditeljima koji prezaštićuju ,kao o onima koji zapravo koče dijete da se menja, adaptira, razvija. E sad, zamislite kako je djeci pred kojom se iako su nespremna, slažu velika očekivanja koja treba da ostvare. Koliko je teško da pred izazovom stojiš bez oruđa da mu izađeš u susret.

“Pametni roditelji dopuštaju svojoj djeci da poneki put i pogreše.”- Gandi

Vrlo često roditelji odu kod stručnjaka ne da bi dobili mišljenje o tome na čemu treba da se radi, već da bi dobili potvrdu onog što već misle da znaju o svom djetetu. U stanju su da viču na sav glas ne bi li stvorili toliku buku da izbjegnu da čuju onaj šapat koji im govori da nešto treba da se preduzme. Koji bi mogli biti razlozi ovakvih reakcija? Lista je predugačka. Od toga da bi to iznevjerilo njihova roditeljska očekivanja o onome što bi njihovo dijete moglo da postigne do toga da invalidiraju sliku o sebi kao o roditeljima koji su predani, posvećeni i povrh svega, dobri roditelji.

Ono što je, čini nam se, najteže razumjeti jeste da roditelji najčešće sve, i dobro i loše, rade iz najbolje namjere. Bilo da šalju poruku “Ne mijenjaj se, sve ćemo to mi srediti luče naše“ ili „Nauči da ojačaš, ne izigravaj budalu. Dosta s glupiranjem“, roditelj ima uvjerenje da to radi da bi njegovom djetetu bilo bolje. U oba slučaja, ne bi nas začudilo (mada svakako ima izuzetaka, jer svako od nas potencijalno nosi klicu rezilijencije, otpornosti na ono što bi moglo da za nekog bude pritisak, traumatično iskustvo) da za samo par godina počnemo da pričamo o tome zašto je dijete bojažljivo, zašto se uzdržava od toga da proba nove stvari, zašto odbija da sasluša druge, zašto je naviklo da uvijek bude u pravu, zašto se lako rasplače, zašto ima utisak da su druga djeca neprijateljski raspoložena prema njemu…

Roditelji su važni koterapeuti

Da, dijete možda ima problem. I da, vjerovatno je da imate i vi veze sa tim problemom na ovaj ili onaj način. I ne, to ne znači da treba nastaviti svako svojim putem po starom ili da treba upirati prstom i kriviti nekog za to što se ranije pažnja nije posvetila nekim stvarima.

Biti hrabar roditelj ne znači ne plašiti se za svoje dijete. Hrabar roditelj je onaj koji uspije da uprokos svojim strahovima radi na tome da svom djetetu bude što bolji oslonac, baza, podsticaj (ne zaklon).

Hrabar roditelj radi na sebi, edukuje se, sarađuje sa stručnjacima. On priznaje da biti roditelj ne znači biti nepogrješivo ljudsko biće, već čovjek koji trudeći se da učini najbolje, ponekad zaluta, pogriješi, nađe se u nedoumici i tada odluči da se obrati nekome za pomoć.