PIŠE: Tatjana Kuljača, Mamizam

Ne vjeruje on meni ništa. Ni da umijem da spremim večeru bez njega. Da izvadim posuđe iz mašine bez njega. Da mogu da usisavam sama. Da spavam sama. Čak mi ne vjeruje da se odlično snalazim sa toaletom bez njega. Ako i uspijem da uđem i ugrabim da se zaključam prije nego što shvati da sam se  tamo zaputila, u rekordnih 10 sekundi stiže mali nepovjerljivac i prvo zove, pa kenjka, pa lupa četkom za kosu po vratima, a onda i glavom (valjda je ukapirao da ga tada ne odbijam, ipak sam ja rodila lijepu, pametnu glavu) dok moj nivo tolerancije za ignorisanje zvukova ne dosegne crvenu liniju, te popustim i pustim ga unutra. Uz osmjeh, koji niko ne bi mogao povezati sa malopređašnjim tragičnim mumlologom (monolog mumlanjem) umaršira u toalet, pita me na svom jeziku gdje sam i kako sam se usudila da odem bez njega, te mi se obraduje kao da se deset dana nismo vidjeli.

I tako me prati… po stanu… vani… gdje god da mrdnem. Zna to da bude naporno. Posebno kad je priprema obroka u toku, jer malac mi ne vjeruje da sam uljučila šporet, pa odluči da popali sve živo, dok ja pokušavam da balansiram između spremanja obroka, raščišćavanja posuđa i spašavanja milog čeda koje zdušno ,,pomaže’’ u kuhinji.

A onda mu dam poklopac. I tada počinje koncert. Ko to nije doživio i nije prisustvovao sličnom performansu, ne bi vjerovao kako buka koju proizvodi metalni poklopac po pločicama može da suzbije sve bolove u organizmu i potjera ih u glavu. Onaj dio osobe koja bubnji kao kad stojite pored najglasnijeg zvučnika u diskoteci. Ako vas je do tada boljela ruka- bol nestaje. Noga – takođe. Sama izvedba je najčešće toliko inspirativna da večeru spremim u rekordnom roku, udaljim muzikanta od instrumenta i dozvolim sebi da se sjetim drugih zvukova.

Kada se uspavljujemo ne vjeruje da su moj nos, uši, oči i usta u mraku na istom mjestu kao i pri svjetlosti, te jednom ručicom drži flašicu, a drugom vrši detaljnu pretragu mog lica, što umije da bude bolno. Kopa, štipa, pljasne, a ja sve stoički podnosim. A onda se umiri… Namjesti svoju glavicu tako da nosićem dodiruje moju ruku koju često prebaci preko sebe i zagrli je. Tako zaspe.

Posmatram ga. Primaknem lice mirisnom potiljku i ljubim pametnu glavu. Mazim ga i topim se…. I ne vjerujem mu ništa. Ni da će jednom sam ići u kupatilo i da mu neće trebati ničija pomoć. Ni da će jedne večeri sam spremiti večeru sebi  i meni. Ni da će ikuda ići bez moje ruke koja ga drži da ne padne.

A proći će… brže nego što mislim. Stidiće se nježnosti koju je razmjenjivao sa mamom. Neće dozvoliti milovanje lijepe , pametne glave da mu se drugari ne bi smijali. A ja mu neću ništa reći. Ni koliko žalim za vremenom kada smo hodali kao privezani kanapom. Ni koliko bih sve dala za moment kada je bio moj mali dječak bucmastih obraza i toplog, mirisnog potiljka. Ćutaću. Zato se ne ustanem sa kreveta čim umiri svoje disanje. Ostanem pored njega, kažem mu da je on moje malo mače, prgavo, dosadno, medeno… A onda ćutim i mirišem. Dok mi se miris u kod ne ureže. Jer miris najlakše prizovem u sjećanje.

Uredno slažem  svježe uspomene u jednu vremensku kapsulu. Za ne daj Bože, ako zatreba. Možda i prije nego što očekujem. Vjerujem da će mi nedostajati svi ovi momenti, koliko god naporni bili. Jer sam mu neophodna. I nikad mu neću biti ovoliko bitna.

Rastu kao iz vode… k’o pečurke poslije kiše. Uhvati svaki moment i spakuj ga u malu drvenu kutijicu. Čisto ako zatreba… kada ti prifali. Da budeš opet ,,sijamski’’ vezana za njega. Udahni miris i ne pusti ga nikada. Ako ga upamtiš znaćeš da si bila tu. Da si uživala. Da ti je to bio najljepši period u životu… Kada ti ništa nije vjerovao. Ni da znaš da kuvaš bez njega. Da usisavaš bez njega. Jedeš bez njega. Pa čak ni da odeš u toalet sama.

Tvoje malo dijete postaće veliko jednog dana. Možda za par godina od danas. Sigurna sam da ćeš uživati u stečenoj slobodi, kad je se jednom dočepaš… Al’ faliće ti sve ovo. Zato, udahni miris i upamti… sve ovo brzo prođe , koliko god nekada izgledalo veće od tebe i teže od tereta na koji je tvoja kičma navikla. Provuče se kroz majčinsko biće onaj sladak opojan miris koji svaki teret učini lakšim i jednog dana ga potpuno izbriše. Zato… udahni i zatvori drvenu kutijicu. Kad ti zatreba.

Izvor: Mamizam blog