Riječ je „označivač“ iskustva. Možemo je posmatrati kao etiketu koju lijepimo na kontekste, slike, zvukove, osjete… Često i prije samog izgovaranja određene riječi, djeca nauče da je upare sa njenim značenjem. Taj nivo razumijevanja je ono što se stiče kroz iskustvo i to je ono na šta roditelji posebno treba da obrate pažnju u radu sa djecom u ranim fazama razvijanja govora.
Kako da dođete do stadijuma u kojem postoji razumijevanje?
Najprije, provjerite da li ono uopšte postoji. Pitajte dijete: Gdje je….(lopta, voda, kuća…)? Znak da dijete razumije riječ vidjeće se iz načina na koji dijete reaguje na pitanje. Da li pokazuje rukom ili kažiprstom, da li usmjerava pogled ili kaže, „evo je“, „tuuu“? Prve riječi se, prema onome što “propisuju norme” javljaju u periodu od 9. do 15, pa i do 18. mjeseca. Tim riječima prethode faze koje su neophodne da bi do tih prvih riječi došlo, ali i iskustvo da bi one imale neku funkciju.
Šta podrazumijevamo pod iskustvom? To su ona saznanja koja stičemo čulima (ono što vidimo, čujemo, osjetimo pod prstima, na tijelu…), koja obradimo tako da kasnije možemo da ih povezujemo sa riječima. Na primjer, zvuk i slika automobila se povezuju sa riječju “auto”; senzacije koje dijete ima u tijelu kada ga neko golica, sa glagolom “golicati” i slično.
Kako da podstaknete sticanje iskustva? (a samim tim i stimulišete dijete da progovori ili da obogati svoj rječnik) “Lovite“ pažnju djeteta. Dječija pažnja „grabi“ ono što je djeci zanimljivo. Zato, pratite na šta dijete usmjerava pažnju (šta dira, u šta gleda…). To su momenti od VELIKOG značaja. Znate vjerovatno da ćete i vi sami mnogo lakše naučiti teoriju radeći nešto praktično. Domaćice o začinima mnogo više nauče dok eksperimentišu sa njima kuvajući, nego čitajući recepte. Šta ustvari radite dok lovite pažnju? Čekate trenutak da dijete pogleda ili uzme „začine“, imenujete svaki i suflirate u koje „jelo“ može da se smjesti. Ako treba, tu ste da pomognete djetetu da zakuva ručak uz začine.
Evo praktičnog primjera:
Dijete gleda u loptu. Kažete: „Viiiidi, to je looopta“ (ispjevavajte vokale). Uzmite loptu i stavite je u ruke djeteta. „Looopta. To je lopta“ Odgurnite dječijim rukama loptu i recite „Baciiii“. Ili je uzmite u ruke i pustite je da odskoči „Kako skače? Opa, opa , opaaa“. Međutim, nemojte da samo vi pričate. (Zašto bi dijete počelo da priča, ako vi možete umjesto njega?) Podstičite dijete da govori. Kako? Jednostavno ne prenagljujte sa odgovorom na sopstveno pitanje. „Šta je to?“, sačekajte…. Onda odgovorite: „Lopta“, pa ponovo postavite pitanje „Šta je to?“ i čekajte. Pa opet povežite odgovor ako ga ne dobijete. I tako nastavite.
Pored lopti, predlažemo još par korisnih igračaka koje mogu da spoje govorno-jezičku stimulaciju i manipulativno iskustvo. (Iako spektar igračaka zavisi isključivo od vaše maštovitosti da ih djetetu predstavite kao zanimljive). Kocke su odličan materijal za učenje. Ubacujte ih i izbacujte iz kutije. Gradite zajedno kule, ređajte ih u nizove, mjerite koja je veća, a koja je manja, ređajte ih po bojama… Pored kocaka, umetaljke su takođe djeci intereantan materijal. Možete ih naći sa različitim životinjama i predmetima. Odlične su zato što dijete može da nauči da povezuje sliku sa određenom riječi. Kada uzme dio umetaljke sa slikom kuce, vi ćete reći “To je kuca”. Kako kaže kuca? “Av, av”. Pitaćete kasnije “Gdje je kuca?” i navodićete dijete da vam je pokaže. Mi volimo da koristimo i krupne pazle. Neka dijete spaja različite djelove koje će zajedno dati sliku jedne kuće, lava, slona. Povezujte doživljaj ushićenja da je dijete nešto sastavilo sa riječima “Ooooo, pa to je kuća”, “Bravo!”.
Riječ i iskustvo su neodvojivi. Nije slučajnost to što razvojni psiholozi pominju da riječi koje djeca produkuju u najranijim fazama imaju veze sa akcijama koje sama mogu da izvedu. Na primjer „voda“, „kapa“ su riječi koje će prije naučiti da izgovori nego „pelene“, ne samo zato što se čine jednostavnijim, nego zato što ona sama mogu da popiju vodu i navuku kapu, a za pelene je zadužen roditelj. Jedan autor (Greenfield, 1991) pominje da činjenica da djeca koriste riječi u trenutku promjene i kretanja ukazuje na tu vezu između riječi i akcija u svijesti djece.
Ukoliko dijete kasni sa progovaranjem, važno je da pri procjeni govorno-jezičkog statusa se obrati pažnja na iskustva koja djetetu nedostaju. Kada tražite logopeda za dijete, znajte da sama činjenica da ga odvodite nekud i upoznajete sa novim ljudima, za njega predstavlja novi kontekst koji treba da se uobliči u smisleno iskustvo. Iz tog razloga, najbolje je da dijete ne odvodite mnogo različitih mjesta (što najčešće roditelji rade u početku, jer nisu sigurni kome treba da vjeruju) već budite strpljivi u tome da se najprije iskustvo sa jednim terapeutom uobliči. Terapeut će raditi na stimulaciji djeteta, često kroz združenu pažnju u zajedničkim aktivnostima. To iskustvo predstavlja platformu na kojoj se jezik gradi.
Ideja je da pokušate da sjedinite iskustvo sa jedne strane i riječ, sa druge.
Na taj način označitelj ima šta da označava, odnosno dijete stiče bazu da funkcionalno, smisaono upotrijebi riječ.
