Koliko puta vam se desilo da se zapitate šta u roditeljskoj ulozi ne radite kako treba i da li bi trebalo nešto da promjenite, i kako. Posebno u učenju djece granicama.

Psiholog Nigel Latta opisao je u svojoj knjizi Kako djeci postaviti granice i pri tome sačuvati živce ukupno deset pravila za koja kaže nikada ne zastarijevaju, niti ih treba dorađivati, a koja je definisao na osnovu rada sa porodicama sa hiljadama djece, ali i sa svojim sinovima.

Pravila je potrebno, kako tvrdi, samo čuvati u glavi, negdje gdje su „pri ruci” i uspjećete da isplivate iz svakojakih situacija.

Zapamtite tri puta „O”

Odnos, odnos, odnos. Ovo je najvažnije pravilo od svih. Ako ni jedno drugo ne zapamtite, ovo treba čvrsto da vam se ureže u pamćenje. Odnos je jedino što vam ostaje zauvijek. Oni koji to zaborave, na sigurnom su putu do bola. Djecu je lako kontrolisati – strah će veoma dobro poslužiti u tu svrhu. Problem je u tome što djeca odrastaju i na kraju prestaju da vas se plaše. I tada nastupa trenutak kada se okreće ćurak.

Ako vam je strah jedini autoritet, onda ste u velikoj nevolji. Meni možete vjerovati, jer sam vidio mnoge porodice u kojima su roditelji smatrali da je zastrašivanje djece (da bi bila dobra) najbolji način da se stvari drže pod kontrolom, ali oni nisu srećni ljudi. Zapravo, to su neke od najnesrećnijih porodica koje viđam.

Cjelokupna disciplina se svodi na odnos. Sve što u ovoj knjizi govorim zasniva se na uvjerenju da odnos koji gradite sa svojom djecom određuje i njihovo ponašanje i kakva će djeca postati. Vaš najvažniji zadatak kao roditelja jeste da izgradite čvrst odnos sa svojom djecom. Ako se usredsredite samo na to, velika je vjerovatnoća da ćete u 98,6% slučajeva biti uspješni roditelji.

Lako je voljeti, nije lako dopadati se

Većina djece vjeruje da ih roditelji vole, čak i oni koje roditelji tuku i napuste. Djeca uglavnom ljubav uzimaju zdravo za gotovo. Ali ne misle tako kada je u pitanju njihova dopadljivost roditeljima. Priličan broj djece, mojih malih pacijenata, ne misli da se dopada svojim roditeljima. Zapravo, mnogi su uvjereni da im se uopšte ne dopadaju. Uzrok tome je što se velika većina roditelja s kojima radim bori da im se rođena djeca dopadnu i dok stignu do mene, sloj po sloj nagomilali se stresovi i frustracije toliko da više ni ne osjećaju tlo pod nogama. Često čujem ovakve izjave: „Volim ga, ali mi se više, baš, ni ne sviđa.”

Djeci je nužno da se dopadaju roditeljima. Ljubav dolazi skoro automatski, ali dopadljivost je voljna stvar. Neko vam se dopada, jer vi tako želite, a ne zato što mora da vam se dopadne. Ljubav se vrti oko dužnosti. Kod dopadljivosti se radi o zabavi, igri, o svim najboljim stvarima.

Kvalitet odnosa u porodici najbolje se vidi po tome koliko u kući ima živahnosti i volje za igru. To podmazuje porodični život – to čini mazivo da se točkovi lakše okreću. Kad god sjedim s porodicama kod kojih uočavam nedostatak živahnosti, obuzima me zabrinutost.

Ako se disciplina zasniva na dobrim odnosima, onda je jednako tačno da dobar odnos ne može da se gradi bez živahnosti. Čovjek može da voli i usred najcrnjih emocija, ali živahnost zahtijeva malo svjetlosti. Ipak, ne treba da brinete. Pokazaću vam nekoliko načina kako da popravite situaciju ako vam se trenutno čini mračna.

Djeca su pirane

Djeca su proždrljivci naše pažnje. Grabljivice poput pirana. Kad nakratko sjednu s vama, mogu da progutaju ogromnu količinu pažnje. Toliko su je gladni da dobiju napad halapljivosti kad god im se pruži prilika. Toliko su je željni da će učiniti bilo šta samo da je dobiju, makar to imalo kobne posledice po njihovu bezbjednost. Vaše prosječno dijete-pirana će isplivati iz rijeke i uputiti se na obalu u poteri za volovskom dozom pažnje, makar to vodilo u čistu destrukciju. Morate to razumjeti, jer ako ne razumijete, nećete ih dovoljno nahraniti. To vam nije dobra strategija, jer ako ih ne nahranite da se zasite, oni će krenuti da jedu vas. Djeca, kao i pirane, gladna su pažnje i žive samo da bi se hranila.

Gladne pirane su nevaljale pirane, a takve svakako ne želite u kući. Samo ih dobro hranite, a one će ostati u rijeci gdje i pripadaju.

Hranite ono što je dobro, izgladnjujte loše

Iz prethodne priče o piranama slijedi sledeća pouka: morate biti pažljivi šta to hranite. Ovo zvuči veoma jednostavno i očigledno, ali djeca Kako-djeci-postaviti-granice…mogu toliko da vas izvedu iz takta da ćete zapostaviti jednostavne i očigledne stvari, jer činite sve da ne poludite. Ne smijete zaboraviti da treba da hranite ono što je dobro, a izgladnjujete ono što je loše.

Ako nešto hranite, ono će se razvijati i rasti. Ako ga izgladnjujete, uvenuće. Vrlo jednostavno. Međutim, mnogi roditelji koji imaju problema sa svojom djecom gube ovu činjenicu iz vida, ili nisu zastali i dobro pogledali šta je to što hrane. Dobro vladanje treba hraniti šakom i kapom, s puno pažnje i pohvala. Loše ponašanje treba primati arktički hladno. Ako loše ponašanje hranite svojom pažnjom, odgajaćete čudovišta.

Djeci su potrebne ograde

Ako ne podignete djeci ograde, vi ste ludi. Ovo vam možda djeluje suviše grubo, ali kako na uljudan način da kažem ludaku da je lud? Ipak, kao i s bilo kojim stanjem, postoje različiti stepeni ludila.

Hipici, na primjer, ne podižu ograde. Hipici smatraju da djeci treba dopustiti da slobodno tumaraju svijetom. Baš je kul, brate. Lijene bube takođe ne podižu ograde. Lijene bube smatraju da je najlakše ništa ne raditi. Ma, da!

Nježne ljubičice takođe ne podižu ograde. One ne žele ništa da uskrate slatkom malom Tedu da mu slučajno ne bi ugrozili krhko malo samopouzdanje. Ako upravo prevrćete očima na ovo, vrijeme je da krenete u akciju.

Ni opuštenjaci ne podižu ograde, pošto hoće da budu prijatelji sa svojom djecom. Opuštenjaci žele da budu drugari, a ne roditelji.

Svi ovi ljudi završe u mojoj ordinaciji: hipici, lijene bube, nježne ljubičice i opuštenjaci. Svi su oni nesrećni i svi se pitaju zašto im je dijete takvo.

Djeci jesu potrebne ograde. Postavite pravila, da se zna gdje su granice i pridržavajte ih se najstrože što možete. U prirodi je djece da idu naprijed dokle god ne stignu do ograde. Nekoj djeci je dovoljno što znaju da ograda postoji, drugoj je potrebno da nekoliko puta nalete na nju, ali svima njima je potrebna neka ograda.

Svijet bez ograda je za malog čovjeka opasno i zastrašujuće mjesto. Ograde kažu: „Dovde možeš ići, ali dalje ne možeš.” Ograde pružaju osjećaj bezbjednosti i sigurnosti. Ograde vam pomažu da utvrdite gdje vam je mjesto. Ograde ne dozvoljavaju da uđe nešto loše.

Da ponovim još jednom: djeci su potrebne ograde.

Budite dosledni (koliko god možete)

Kada sam, kao mlad student kliničke psihologije pun ideala, krenuo u život, sve mi se činilo mnogo jasnije i jednostavnije. Sjedeo bih u sobi s umornim, očajnim roditeljima i pitao se kako je moguće da ne uočavaju problem. Za mene je on bio toliko vidan da je prosto bolo oči.

„Tajna je u tome”, govorio bih onim jadnim ljudima tonom zen mudraca kakav samo dvadesetogodišnji početnik može da ima, „da morate biti dosledni.”

Izgovorio bih to s apsolutnom lakoćom, a poslednju riječ naglasio kako je valjda Mojsije učinio kada je ljudima donio mudrost s planine Sinaj. Ponekad vam je potrebno malo pažljivijeg naglašavanja da bi široke mase shvatile smisao i dubinu onoga što govorite. Shvatili smo to i Mojsije i ja.

Budite dosledni. Pa to je tako očigledno!

Kakav sam kompletan idiot bio! Nesumnjivo sam bio dobronamjeran, nadam se i dobrodušan, ali svakako potpuni idiot.

Vremenom sam i ja dobio djecu – dva sina – i tada se sve potpuno promijenilo. Sada moja definicija doslednosti glasi: ako dosledno uspijem da izbjegnem svoje pretjerano učestale nagone da bacim djecu kroz prozor, znači da sam imao uspješan dan.Sve ostalo je slobodan izbor. Baš sve. Čak i doslednost. Pogotovo doslednost.

Kada ste roditelj, donosite one odluke, koje vas koštaju najmanje nerava. Da se ja obratim za pomoć terapeutu zbog svoje djece i naiđem na verziju sebe od dvadeset i nešto godina, odalamio bih ga da bi sve zvečalo. Sve bi mu zujalo u ušima.

„Doslednost?” – vrištao bih na sav glas, pomalo histerično, pa bih ga ponovo veselo opaučio dok bi on pokušavao da se sakrije ispod stolice cvileći kao beba. „Pa to je sjajno”, rekao bih, naglašavajući poentu još jednim krošeom. „Pa kako se ja toga nisam sjetio, o mudri, prepametni čoveče!” Zviznuo bih ga opet i opet, sve dok mi šaka ne zabridi i dok ne osjetim krajnje zadovoljstvo.

Zato budite dosledni koliko god možete. Nastojte da istjerate apsolutnu doslednost ako baš morate, ali nemojte biti pretjerano strogi prema sebi kada u nekim trenucima ostanete bez zaliha doslednosti.

Ne tolerišite bezobrazluk

Neprestano me zapanjuju količine bezobrazluka koje roditelji tolerišu svojoj djeci. Bio sam svedok scenama kada su se neki sedmogodišnjaci na najružniji način obraćali svojim roditeljima, a ja sam bio jedini u prostoriji kome je to zasmetalo. Jedna djevojčica je odbrusila nešto svojoj majci, a ni majka ni otac nisu odreagovali, samo su sjedeli kao da se ništa nije dogodilo.

Halo?!?

Tako nešto se ne dešava u mojoj ordinaciji. Kada neka damica ili neki dripac izgovori nešto nepristojno mami ili tati u mojoj ordinaciji, prvo što uradim – prekidam takav razgovor. A poslije, kada djeca izađu iz sobe, napadam sve odrasle koji tu sjede i ignorišu to što se upravo dogodilo.

Ne možete djecu uvijek sprečiti, desi se da im se otme pokoja nepristojna. To je u prirodi svakog djeteta i povremeno se ispolji, ali vi to ne treba da tolerišete. Nećete sjedeti skrštenih ruku i gledati kako to uzima maha. Jer ako to uradite, siguran vam je put do nevolje.

Ne treba biti surovi diktator koji će satrati svaki znak dječjeg neslaganja.

Neslaganje je sastavni dio procesa odrastanja. Nepoštovanje je, međutim, potpuno druga stvar. Neslaganje i rasprava su pozitivni. Oni su znak da dobro radite svoj roditeljski posao – znak da vam djeca rastu i razvijaju svoje samostalno mišljenje. Odgajate ih tako da misle svojom glavom, jer kada oni budu spremni da napuste roditeljski dom, vaša glava će biti umorna i biće joj potreban odmor. Njima će trebati sopstvena glava – vjerujte mi – zato je neslaganje dobra stvar.

Nepoštovanje nije dobra stvar. Da se stručno izrazim, nepoštovanje je bezobrazluk. I nipošto ga ne smijete tolerisati.

Morate, morate, morate imati plan

Jedino što se slučajno događa jesu nesrećni slučajevi. Prema tome, ni vaš cilj nije da djecu vaspitavate slučajno, jer to ne bi bilo ni lijepo. Cilj vam je da roditeljstvujete planski, s namjerom, što znači da morate, morate, morate da imate plan.

Naravno, to ne znači da morate sjesti i sačiniti neki ultramoderan poslovni plan. Ne treba da pišete elaborat od dvanaest stranica u kojem ćete razraditi svoje planirane ciljeve i mjerljive rezultate. Ne treba jednom godišnje da uzimate slobodne dane i zakopavate se u analizu plana iz prethodne godine (osim, naravno, ako želite da vam to bude razlog da babi i dedi uvalite klince preko vikenda kako biste vi nekud otperjali na odmor).

Zato se opustite. Ne želim da propagiram ništa od tih gluposti. Ali plan vam je svakako neophodan.

Pod tim podrazumijevam da povremeno treba da sjednete i razmislite šta ćete uraditi prije nego što se nešto dogodi. Ako imate problem, morate odvojiti malo vremena da utvrdite šta je zapravo problem, koje su vam mogućnosti i potom da odlučite šta ćete preduzeti da problem riješite. Za ovo vam ne treba mnogo vremena. Ponekad je dovoljna pauza za reklamu u toku filma, mada nekad traje i duže. Kakav god da je slučaj, morate malo zastati da razmislite i da isplanirate.

Triput mjeri, jednom sijeci – samo to hoću da kažem.

Svako ponašanje nešto govori

Ovo pravilo je jednostavno ali nevjerovatno važno. Kada posmatram ponašanje bilo kog djeteta, bez obzira ko je ili šta radi, uvijek krećem od pretpostavke da je ponašanje način tog malog čovjeka da saopšti nešto što ne umije ili ne želi da iskaže riječima.

Ponašanje je samo drugačiji vid komunikacije. Ako se dijete iskrade kroz prozor i pobjegne u mrak, ono time želi nešto da kaže. Djeca će češće komunicirati svojim ponašanjem nego što će koristiti riječi. Klinci zaista imaju mnogo emocija, ali obično nisu vješti s riječima i ne umiju da izraze ta osjećanja. Zato oni svojim ponašanjem govore ono što osjećaju.

Loše ponašanje nije samo loše ponašanje – to je način na koji razgovara malo biće. Obično time ukazuje na to da je jedno od prethodnih osam pravila u nekom segmentu zapostavljeno. Loše ponašanje je najčešće put kojim će male pirane doći do željene pažnje. One su gladne i doći će do hrane kako god znaju i umiju.

Moj posao s djecom s kojom radim, kao i vaš zadatak s vašom djecom jeste da otkrijemo šta njihovo ponašanje govori. Šta oni zapravo žele? U većini slučajeva, ako razaznate šta njihovi postupci zaista znače, prešli ste 75% puta do rješenja problema.

Pustite buru da se stiša

Nedavno sam razgovarao s jednim prijateljem o tome koliko nam se život promijenio otkad imamo djecu. On je prokomentarisao kako prosto obožava da sluša veoma zauzete poslovne ljude – ljekare, advokate i njima slične – kako razgovaraju o djeci i svi oni zastupaju stav da je moguće imati djecu i sve uspješno pozavršavati. Ništa lakše, po njihovim riječima, treba samo dobro rasporediti obaveze. Potrebna je samo dobra organizacija.

Bože, kako smo se smijali! Kada imate djecu, kao da ste pozvali sve sile haosa u svoj život. Ne možete ništa bolje da se organizujete tokom ludila podizanja djece nego što biste se organizovali kada naiđe tornado. Kada vjetar krene, krenete i vi.

Veoma je važno ovo razumjeti i prihvatiti. Ako ne učinite to, borićete se protiv haosa. Pobunićete se protiv cijele te nepravde. Mislićete da bi trebalo da sve bude jednostavnije i zbog toga ćete biti nezadovoljni, čak i bijesni.

Pustite buru da se stiša, primite je zenovskom mirnoćom, jer je haos jednak za sve nas. Nekim danima u našoj kući, bez ikakvog očiglednog razloga, stvari nezaustavljivo krenu naopako. Planete jednostavno budu u pogrešnoj konstelaciji i otvore se vrata pakla. Jedno veče, na primjer, samo tri sata ranije bili smo u epicentru nekoliko manjih erupcija. Mališani su bili kenjkavi, potom nevaljali, onda su pružali otpor, i na kraju je sve eksplodiralo. Ličilo je na scenu iz onih mini-serija o kraju svijeta. Ljudi su bježali i vrištali na sve strane.

U takvim prilikama ništa vam ne preostaje nego da se povučete u neki miran ćošak i pustite da se bura smiri. Nema nikakve svrhe da joj se suprotstavljate, jer ne postoji način da izbjegnete ludilo takvih trenutaka. Možete samo čvrsto da držite ruke na kormilu, pomno pratite kompas i plovite niz vodu dok se more ne smiri.

Dok ovo pišem, šolja tople kafe širi miomiris sa stola prema meni, dječaci su ušuškani u krevetima i spavaju snom upravo palih anđela, a majka im dremka ispred televizora. U svijetu je sve u najboljem redu. Za osam sati će se ponovo svi probuditi i ponovo ćemo isploviti, a do tada nam je život sladak.

Pustite buru da se stiša, mornari. Šta vam drugo preostaje?

Izvor: Moj pedijatar