Iz tog Vladinog resora kazali su za Pobjedu da se u svim sredinama, uključujući i našu, nasilje nad djecom najčešće dešava u porodici, a zlostavljači su uglavnom osobe koje su bliske djetetu.

SOS telefon Izvršna direktorica SOS telefona za nasilje nad ženama i djecom Biljana Zeković ističe da im se djeca najčešće javljaju da podijele iskustva vezana za zlostavljanje koje trpe njihove majke. Bilo je i situacija da nazovu i kažu da su i oni žrtve nasilja.

„To su uglavnom djevojčice, koje često trpe fizičko nasilje od oca. Imali smo i situacija kada je bio u pitanju incest, što je mnogo komplikovanije za rješavanje, jer je neophodan dugoročni proces podrške. Bilo je slučajeva i kada roditelj smatra da ima pravo da ,,prevaspitava“ dijete tako što ga mlati gajtanom od pegle, do onih situacija kada su to udarci šakom, nogama i pesnicama“, navela je Zeković.

Da je fizičko kažnjavanje kao vaspitna mjera i dalje prisutno u Crnoj Gori saglasna je i socijalna radnica i porodični terapeut Dijana Popović Gavranović.

„U Crnoj Gori tek se od skora govori o neprimjerenosti batina i potrebi sankcionisanja fizičkog kažnjavanja“, podsjeća ona. Naglašava da je roditeljima teško da priznaju svoju grešku, da prihvate da su pogrešno postupali sa djetetom, pa često prebacuju krivicu za neprimjerene postupke na dijete.

Stručnjaci navode da su djeca koju su fizički kažnjavali češće depresivna, koriste alkohol, ispoljavaju više ljutnje, kasnije udaraju svoju djecu, svog partnera, odobravaju fizičko nasilje, kao odrasli češće se bave kriminalom i nasilnim radnjama.

Popović Gavranović ističe da se fizičke kazne mogu opravdati samo ako su odmjerene i ako se samo izuzetno primjenjuju.  Prema njenim riječima, dijete je ugroženo sve dok je zlostavljanje tajna. Zato je, smatra bitno prijaviti nasilje.

Ona objašnjava da prijavljivanje problem čini vidljivim, zaustavlja nasilje nad djetetom, omogućava da dijete i porodica dobiju pomoć koja im je potrebna.

„Zlostavljanom djetetu nije dovoljan krivični postupak, njemu treba pomoć da sebe ponovo doživi kao osobu koja je voljena i poštovana da bi moglo i ono da voli i poštuje druge. Dijete je duboko povrijeđeno i nema samo fizičke povrede. Ono je izgubilo samopoštovanje i samopouzdanje, misli da je bezvrijedno, osjeća se krivo, stidi se i boji. Ako mu se pruži odgovarajući tretman i podrška, bol će postepeno prestati, rane će zacijeliti i s njima će se moći živjeti“, kazala je Popović Gavranović.

Izvor: CDM