PIŠE: Zmajka, blog
Pisala sam već kako su djevojčice nježne. Ustvari, snažne. Ustvari, nježne. Kako su toliko delikatne, da je lako da ih tuđa očekivanja definišu, otgnu od njih samih. Kako su kompletne osobe, i pritom nježne, i lijepe.
I otkrivam u sebi staru sliku, da sam i ja to nekada bila. I ne samo to.
Ispod asimetričnih podočnjaka, neisfenirane kose brzo sklonjene s lica i vrata šnalom, ožiljaka od akni, ispod fleka od putera na širokoj majici/spavaćici, ispod torbe s presvlakom i kamiončićima i lopaticama, ispod tromosti zbog diskus hernije i fibroziranih tetiva, ispod visećih kilograma, ispod brige o djeci, nabavki, kuvanja, pranja, slaganja, kupanja, vaspitanja, izvođenja, ispod odlaganja svojih potreba, i još više muževih potreba, i ja sam nježna i lijepa. Raplačem se kada je neko oštar “u šali”. Ispod svoje crne duše, imam neke plave oči.
Kada sam tako ogubjela? Nakon drugog porođaja sam htjela da “sredim” kožu lica i zube. Podrazumijevala sam da ću spontano smršati i da će mi leđa spontano ozdraviti. Ispostavilo se da treba mnogo više rada na tome nego ranije, a koža i zubi su nisko na listi prioriteta.
Kada postanemo majke kao da izgubimo prava da budemo djevojčice. Izgubimo prava da primamo ljubav i nježnost i zagrljaje. Nemamo vremena za sentimentalnosti. Moramo da budemo jake. Izgubimo prava da budemo mažene, kao što su nas mama i tata mazili.
I kada je neko nježan sa mnom, to nema nekadašnji efekat. Nisam spremna da primam nježnost. Najbliže tome je kada ja grlim svoju dječicu. Grlim njih, a zagrlila bih još jednu djevojčicu, koja to više nije, a ipak i jeste, postala je majka, a ipak je rasplače nijansa kojom je izgovoreno njeno ime; jednu brezicu koju su očerupali kada je imala svega nekoliko godina – porasla je i blistala, ali nikada onako kako je mogla da su je bolje pazili.
Najveću nježnost osjećam kada grlim svoju djecu; kao da je to posljedja slamka za nježnost. Kako li je majkama od kojih više niko ne traži zagrljaj; našim majkama i bakama žednim nježnosti, pune ojsećanja ispod bora i spremanja ručkova.
Sanjala sam da sam ostavljena, i očajna; sanjala sam zagrljaj dušom dušu; i pogledam svog voljenog čovjeka. Koji me je uijvek visoko cijenio; kome sam uvijek lijepa i privlačna; koji se nervira kada je gužva u saobraćaju, jer žuri kući svojoj ženi i svojoj porodici. Čovjek sa kojim sam gorjela i za kojim sam gorjela. Pogledam u njegove oči poput planeta koje je nasledila naša ćerkica; Kada sam tog dragog čovjeka blagog osmjeha i širokih ramena počela da ga posmatram kao pomoć u kući? Negdje kada je moja najveća potreba postala pomoć u kući… Na kom su mjestu njegove potrebe? Gdje je naš zagrljaj dušom dušu, kada smo posljednji put bezbrižno zaspali zagrljeni?…
Ja se ne osjećam privlačnom za njega. I postidim se svaki put kada mi on to pokaže. Osjećam se suviše grubom i suviše nježnom. Suviše umornom i suviše lijenom.
A i kako bih, kada muškarac mog života je sada moj sin. A ja sam ona delikatna djevojčica. Svaki put kada čistim njenu malecnu međicu, nježnu kao laticu, opet mi sijevne onaj skalper pred očima, zavrti mi se i žegne me moja međica. U duši sam fiksirana sam na djetinjstvo, a izgledom sam ostarila.
Normalno je da se ludo zaljubimo u svoju djecu kada ih dobijemo. Ali, djeca svojim putem odu. Supruzi (nadamo se) ostaju. Posvećenost neće pasti s neba. Brak zahtijeva određeni trud – da se pogledamo u oči kada nam se ne gleda, da se nasmijemo da bismo ga nasmijali.
Maštam i sanjam o svom suprugu, o duši; da se odmaramo zajedno, da se šetamo, da plešemo; da radimo nešto, bilo šta, zajedno, on i ja. Jer više ne mogu da pišem o svojim željama, a da ne pomenem njega. A i što bih.
I to će doći. A u međuvremenu, nježnost je kada žuri kući s posla, kada ja operem sudove da ne bi njemu ostajali; kada odlaže da mi kaže laku noć, kada mu zamijenim posteljinu; kada me nosi u kupatilo/na terapiju/na ispit kada sam ukočena; kada mi donese šeri bombone jer sam ih prethodne večeri pominjala; kada se kucnemo pivom i grickamo čips kada djeca zaspu, a poslije idemo na spavanje u različite sobe.
Izvor: Zmajka
