Učenje može biti zabavno, ma koliko se mi trudili da djeci dokažemo suprotno. Zvuči čudno, da, ali podstičući ih da uče napamet i reprodukuju znanje onda kada mi to želimo, nije baš način da ih uvedemo u svijet učenja.
Potrebna je velika vještina da se sputa dječija radoznalost, mašta, spremnost da stvaraju, a opet, mi to uspijevamo. Poslije se pitamo kako se desilo da djeca ne vole učenje (a samim tim ni školu)? Cilj bi trebalo da bude da djeci olakšamo učenje (što ne znači da treba da snizimo kriterijume u ocjenjivanju ili u zahtjevima naučenog, čak naprotiv).

Cilj je da djeci damo korisne alate kojima oni sami mogu da „prokopavaju“ tunele znanja, umjesto da im vještački usađujemo gomile i gomile detalja koje samo treba da reprodukuju.

Među tim korisnim alatima, na osnovu našeg iskustva ali i na osnovu mnogih naučnih istraživanja, najkorisnijom se pokazala tehnika „Mape uma“ (Mind Maps®). Ovu tehniku je osmislio britanski psiholog Toni Buzan. Stvorena su iz krajnje praktičnih razloga – da se pomogne djeci koja su imala problema u razvoju. Danas, međutim, mape uma se koriste ne samo za savlađivanje školskih zadataka u radu sa djecom kojoj to teže ide, već kao oruđe za bolje učenje u različitim životnim sferama, pa i kod odraslih ljudi u ozbiljnim kompanijama.

Mape uma su moćna grafička tehnika uz koju se gradivo može bolje organizovati, zapamtiti i naučiti

Mape uma predstavljaju način da se mnogo informacija smjesti u strukturisanu cjelinu. Često, pri učenju gradiva, djeca, preplavljena detaljima, počinju da gube iz vida cjelinu. Sa mapama se lakše orijentišemo u prostoru i pronalazimo puteve. Isto tako, kroz more informacija, lakše ćemo plivati ako naučimo da to gradivo osmislimo. Prema već klasičnim istaživanjima iz kognitivne psihologije, mnogo je vjerovatnije da će informacije biti zapamćene ukoliko je nivo obrade dublji, odnosno-ukoliko bolje osmislimo informacije, ukoliko ih propustimo kroz više filtera, veća je vjerovatnoća da će nam ostati u sjećanju.

Zašto je ova tehnika tako super?

Znate kako ponekad znamo da kažemo djeci „Ne radi to sa pola mozga!“, onda kada nam se učini da nisu dobro promislili o zadatku. E vidite, Mape uma podstiču djecu (i ne samo djecu) da misle CIJELIM mozgom (kako kaže naslov Buzanove knige “Koristite obje hemisfere”). Naš mozak se sastoji iz dvije hemisfere, lijeve i desne. Ako malo pojednostavimo opis funkcija svake, lijevu možemo nazvati logičkom, analitičkom, hemisferom koja voli brojeve, slova, liste, rasporede; desnu, pak, možemo nazvati sintetičkom, „kreativnom“, onom koja voli boje, ritam, koja može da ponudi mnogo maštovitih ideja. Mape uma angažuju obje hemisfere.

Kako? Da bi se napravila mapa, važno je da možemo da uočimo djelove, da razložimo materijal koji učimo (lijeva) ali i da, pozicionirajući ih u mapu, ne izgubimo uvid u to kojem obuhvatnijem dijelu one pripadaju (desna). Stvarajući asocijacije u vidu boja i slika (desna) lakše možemo da upamtimo ono što smo razložili isprva (lijevom) a onda uklopili u jednu novu, reorganizovanu cjelinu (desnom).

Kako se pravi „Mapa uma“?

U centar ide ključni pojam, ključna ideja. Mnogoj djeci to predstavlja problem zato sto u moru detalja, nastavnici često zaborave da pitaju: Šta je ovdje najvažnije? Dakle, djeci se naglašava važnost da uoče centralnu ideju. Oko te ideje dalje kreće grananje: Šta je osnovna podjela oko te ideje? Šta su pojmovi koji opisuju tu ideju? Kako možemo da ideju raščlanimo? Najbolje je da se svaki skup grana crta jednom bojom. Tako ćete lakše da izdvajate cjeline. U crtanju grana nema pravila, ali je najbolje da se ipak razvije neko pravilo, na primjer da se crta u smjeru kazaljke na satu. Grane koje su bliže centralnoj ideji, treba da budu najdeblje, dok one koje su najudaljenije od ideje treba da budu najtanje. Slova u „imenu“ određenih grana pišite tik uz njih, horizontalno, tako da vam bude jasnije kojoj grani pripadaju (koju označavaju) važno je da podstaknete dijete da razvije svoj stil pravljenja uma. Što su crteži specifičniji, što pobuđuju življe asocijacije to će mozak bolje pamtiti! Mapa uma je mapa asocijacija koje su u vezi sa tom centralnom idejom i sa idejama koje iz nje proističu. Što više boja, to bolje. Mapa uma nam daje mogućnost d budemo kreativni, da stvaramo, da pišemo, brišemo, dodajemo i oduzimamo… Sve vrijeme u toku stvaranja mape, osoba je uključena u proces.

Na kraju bi trebalo da dobijete jednu šarenu, razgranatu mapu, sa vama jasnom strukturom, živim asocijacijama (koju je posledično i teško ne upamtiti).

Kako se “Mapa uma“ koristi u radu sa djecom?

Bolje pitanje je: kako se radi sa odraslima? Buzan je stvorio i razvio ovu tehniku u radu sa djecom. Kao što smo na početku rekli, mnogo je više energije potrebno da se sputa dječija mašta, nego da se podstakne. Djecu smo navikli da postoji samo jedan sistem učenja u kojem je sve „samo tako i nikako drugačije“. Iz tog razloga, prvi izazov bi mogao biti ubijediti djecu da „može i drugačije“, odnosno da imaju pravo, mogućnost da nešto urade na način na koji im prija, a da to svejedno može da se nazove „učenjem“. Drugi izazov je naučiti ih da se pitaju dok nešto čitaju, uče : „Šta je ovdje najvažnije?“ „Koje su mi ovde glavne podjele?“ „Kako najbolje mogu da opišem ovu stvar?“ „Šta je prvo što mi padne na pamet kada pomislim na…?“

Izvor: http://logoped-drcabarkapa.com/blog/47/