Mama ste. Djeca zauzimaju visoko mjesto u vašem životu, te vam je stalo da vaše roditeljstvo bude kvalitetno. Poklanjate djeci mnogo ljubavi i pažnje, požrtvovani ste, tolerantni, trudite se da ne gušite njihovu kreativnost, radoznalost, usmjeravate ih i  podstičete da misle svojom glavom, da se pripreme za svijet odraslih. Nikada niste bili za diktatorski stil vaspitanja. Uvijek vam je bilo žao djece vaših rođaka koja su fina i vaspitana, ali koja, kada dođu kod vas u goste sjede kao voštane lutke, ne usuđuju se ni čokoladicu da uzmu dok ne dobiju odobrenje roditelja, ne ponašaju se spontano, prirodno, samopouzdano. Niste željeli da autoritet gradite na strahu, da vas djeca slušaju jer vas se plaše, da osjećaju strahopoštovanje prema vama pa da se ustežu da vas nešto pitaju ili da priznaju da su pogriješili ili da im nešto nije jasno. Vi ste u svom domu željeli toplu porodičnu atmosferu, mnogo smijeha i ljubavi. Ipak, ponekad  se nađete u situacijama kada se zapitate gdje ste pogrešili. Osjećate da djeca ne umiju da cijene vaš trud, da vas ne poštuju, da koriste vašu dobrotu.

U želji da članove porodice okupite za stolom, svojski ste se potrudili oko nedjeljnog ručka. Od šestogodišnje ćerke tražite samo da vam pomogne oko postavljanja stola, a ona vam kaže: “Nisam ja tvoja pepeljuga“.

Vaš devetogodišnji sin se igra na igralištu sa drugarima. Pozovete ga po imenu. On se prvo pravi da vas ne vidi i ne čuje, a kasnije počne da viče: “Šta je, šta se dereš, šta hoćeš, pa ne mogu sad da dođem“. Da vam muka bude veća, vidite njegovog druga kako dolazi čim ga mama pozove i još poljubi mamu, a vas pozdravi sa dobar dan.

A, tek vaše najstarije dijete, jedanaestogodišnji sin, on je već počeo i zaduženja da vam daje. Tušira se u kupatilu i viče: “Mama obriši mi patike, žurim na trening“. Odbijate to da uradite uz obrazloženje da je patike sam trebalo juče da obriše i da je isuviše veliki da mu patike briše mama. On na to odgovara: “Čovječe, al’ smaraš, pa rekao sam ti da obrišeš“.

Pitate se kako je došlo do toga da djeca počnu da vam komanduju. Imate osjećaj da vas tretiraju kao kućnu pomoćnicu, a ne kao mamu i užasno se osjećate zbog toga, iako ste svjesni da ste i sami tome doprinijeli jer toliko nježno i predano brinete o djeci u potpunosti im se posvećujući, stavljajući pri tome sebe i svoje potrebe u drugi plan. Shvatate da ste kao mama dobri u pružanju ljubavi i podrške, ali da ste slabi u treniranju strogoće, da djeca u vama ne vide autoritet.  Želite da to što prije promijenite, ali ne znate kako.

Morate biti spremni da se mijenjate ako želite da djeca počnu da vas poštuju, da imaju više obzira prema vama, da se ponašaju odgovornije. Prvo vi morate da promijenite neke svoje stavove, postupke i očekivanja u odnosu na djecu ako hoćete da se oni drugačije ponašaju prema vama.

Ne stavljajte svoje želje i potrebe na drugo mjesto. Ne treba da vas muči osjećaj krivice zbog toga što ćete tražiti malo slobodnog vremena za sebe, mir dok gledate film, tišinu dok telefonirate.

Postavljajte zahtjeve i očekivanja djeci umjesto da samo dajete i tolerišete. Na primjer, očekujte da se i oni sjete vašeg rođendana; bar da se sjete i da vam čestitaju, ako već ne prirede ručak. Zahtijevajte da budu učtivi prema vama, pokažite šta vam smeta, šta vas je uvrijedilo, otvoreno im to stavite do znanja: “Nije mi se dopalo kako si mi se obratio na igralištu, te neću da te vozim na žurku kod druga, a pored toga očekujem i izvinjenje“. Isto tako imajte u vidu da djeca ispunjavaju ona očekivanja koja im postavite. Shodno tome, ne treba reći djetetu: “Strašno se ružno ponašaš, ali te mnogo volim jer si moj“, već „Strašno se ružno ponašaš , razočarao si me, ali očekujem i nadam se da ćeš naredne godine popraviti ocjene i ponašanje“.

Imajte u vidu da razgovor ne pomaže kada imate posla sa drskim, bahatim ponašanjem djeteta. U tom slučaju morate mu postupcima i ponašanjem staviti do znanja da sa vama ne može tako. Na primjer, ukoliko na vaš zahtjev: “U ovoj prostoriji ne možeš da šutiraš loptu, dozvoljeno ti je samo u dječjoj sobi i napolju“, šutne loptu i kaže: „Ma šta ne može“, jednostavno mu uzmite loptu.

Napravite raspodjelu kućnih poslova. Dajte djeci zaduženja u skladu sa njihovim uzrastom. Naoružajte se strpljenjem jer u početku neće biti lako, biće potrebno vremena da se naviknu na promjene. Ne podsjećajte ih na obaveze, već svaki put kada ih ne ispune izreknite kaznu. Na primjer, odbijte djetetu od džeparca ili kažite: “Danas ne ideš sa mnom u tržni centar da biramo haljine. Dogovor je bio da pospremiš svoju sobu, a ti to nisi uradila“, ili ako je riječ o mlađem djetetu, uskratite gledanje crtaća.

Djeca nisu motivisana da mijenjaju svoje ponašanje, da se trude i dokazuju, kada su im sve želje i potrebe zadovoljene. Zašto bi imala potrebu da bilo šta mijenjaju ako im je u vašem domu baš sve potaman? Shodno tome, ne treba da imate osjećaj krivice zbog toga što ćete im povremeno nešto uskratiti, zabraniti, što će se osjećati osujećeno, isfrustrirano, nezadovoljno. Pustite ih da se potrude, da zasluže to što žele. Djeca će vas više cijeniti ukoliko umijete da kažete ne, da pokažete svoje ja. Kada ste vi isuviše požrtvovani, popustljivi, tolerantni, djeca to počnu da koriste, umjesto da cijene.

Držite se svojih pravila i budite dosljedni i istrajni. Ako ste uveli pravilo da dijete treba samo da skupi svoje igračke, onda se toga pridržavajte. Ukoliko dijete prva tri dana složi igračke nakon odugovlačenja i ubjeđivanja sa vama, a četvrtog dana složite vi uz obrazloženje da nemate više vremena i strpljenja da svako veče objašnjavate zašto to treba i mora, onda je sav vaš prethodni trud uzaludan. Niste ostali dosljedni i dijete je uvidjelo da se isplati da bude uporno i da odugovlači sa skupljanjem igračaka, jer će mama na kraju da popusti.

Zauzmite siguran staložen i odlučan stav. Budite kratki, jasni i odsječni. Imajte u vidu da mnogo priče i mnogo emocija narušava vaš autoritet.

Autoritet nije isto što i diktatura. Osoba sa autoritetom nije osoba koja samo zadaje obaveze zato što nešto treba i mora da se uradi i koja postavlja granice zato jer nešto ne smije i ne može da se radi. Autoritet je mnogo više od toga. To je osoba koja djetetu služi kao primjer, uzor, čije mišljenje je djetetu važno, o kojoj dijete ima visoko mišljenje. Svrha autoriteta je da vas dijete poštuje, a ne da vas se plaši. Pozitivan autoritet insistira na odgovornosti, a ne na slijepoj  poslušnosti, usmjerava i ukazuje šta je prihvatljivo, a šta nije, uči dijete da pravi dobre izbore. On neće ugušiti djetetovu spontanost, kreativnost, radoznalost. On postepeno djetetu tokom odrastanja (u skladu sa djetetovim godinama) daje sve više slobode, ali ta sloboda sa sobom povlači i nove obaveze i odgovornosti, a ne samo privilegije.

Izvor: Centar za mame