Jedan bračni par iz države Merilend u SAD privukao je nedavno pažnju medija jer je otkriveno da dozvoljavaju svojoj djece, desetogodišnjem Rafiju i šestogodišnjoj Dvori, da se sami igraju u obližnjem parku, bez ičijeg nadzora, a poslije toga da se vrate kući sami. Roditelji tvrde da je ovakav način podizanja djece, koji neki nazivaju „free-range parenting“, potpuno ispravan i da ne misle da u bilo čemu griješe. Ipak, predstavnici tamošnje Službe za zaštitu djece (CPS) pokrenuli su istragu na osnovu zakona države Merilend po kojem ne smijete da ostavite dijete mlađe od osam godina sa osobom mlađom od 13, bez prisustva starijih. Porodica zasad nije optužena za zanemarivanje djece, a Rafi i Dvora se i dalje sami igraju u parku i vraćaju kući bez nadzora.

Danas se sve češće susrijećemo sa terminima kao što su „free-range parenting“ odnosno liberalno roditeljstvo i „free-range kids“ (djeca bez ograničenja). Da li znate na šta se zapravo oni odnose?

Naime, sve je počelo sa njujorškom novinarkom Lenor Škenazi koja je postala poznata široj javnosti 2008. godine kada je u svojoj kolumni napisala kako devetogodišnjem sinu dozvoljava da se sam vozi njujorškim metroom. Ubrzo nakon toga pokrenula je i svoj blog FreeRangeKids.com. Ona zastupa tezu da su današnji roditelji, opsjednuti kontrolisanjem djece i iracionalnim strahovima, uskratili svojoj djeci slobodu i nezavisnost koja im je neophodna i koju zaslužuju. Praktično, drže ih pod staklenim zvonom.

Mišljenje ljudi o njenim stavovima u velikoj mjeri je podijeljeno. Dok su je jedni proglasili za najgoru mamu na svijetu, za druge je ona guru novog pokreta „free range“ roditeljstva, koje pokušava da vrati djeci neke od sloboda koje su ona imala ranije, a koje su se, pod naletom roditeljske i društvene paranoje, naglo izgubile.

Vašington post je uradio intervju a Škenazi o pokretu „free-range“ roditeljstvo, da li je on donio neke promjene i šta od njega možemo da očekujemo u budućnosti. I

Šta zapravo predstavlja free-range roditeljstvo?

Ono protiv čega se borim posljednjih sedam godina je odgajanje djece sa nametnutim uvjerenjem kako su mališani u stalnoj opasnosti. Iz tog razloga sam pokrenula i blog. Svakako da i dalje smatram da je potrebno da postoje dječja sjedišta u kolima, ali to ne znači da svaki put kada naša djeca izađu ih kuće moramo da vodimo računa o svakom pojedinačnom detalju kada je njihova bezbjednost u pitanju. Vremenom sam shvatila da živimo u konstantnom strahu da će se našoj djeci desiti nešto loše. Roditelje u Americi, recimo, progone dva straha: strah da će njihova djeca biti kidnapovana i ubijena, ili strah da neće uspjeti da se upišu na Harvard.

Čini se da je o prvom strahu bilo dosta riječi s obzirom na to da se protiv njega borite u okviru svog pokreta. Ali nejasan je dio u vezi sa Harvardom. Da li možete da nam malo bliže pojasnite o čemu se zapravo radi?

Kada prepoznate ta dva straha, sagledaćete roditeljstvo na potpuno nov način. Svaki put kada naša djeca nisu pored nas, mislimo da su u opasnosti na ovaj ili onaj način. Bilo da su u pitanju nasilnici na koje mogu da naiđu ili strah da neće uspjeti u životu. Tako djeci ne dozvoljavamo da samostalno provedu neko vrijeme, zato što mislimo da su bukvalno u opasnosti, ili uzaludno trošimo dragocjene trenutke kada bi mogla nešto da nauče. Čak i ako vam se čini da djeca gube vrijeme igrajući se, njihova igra je sve samo ne gubljenje vremena. Igra je način na koji djeca uče. Zahvaljujući iskustvima i pričama drugih roditelja, postepeno sam došla do tog stava. Shvatila sam da više ne moram da insistiram da moja djeca pohađaju muzičku školu ako to nije u sferi njihovog interesovanja i da treba da ih pustim da vremenom sami otkriju šta zaista žele da rade.

Šta se toliko značajno promijenilo u našim životima pa smo od djece koja su se slobodno kretala po kraju, komšiluku i donosila sopstvene odluke, postali roditelji koji svoju djecu žele da drže pod staklenim zvonom?

Prije svega živimo u hipermedijskoj kulturi. Tako bih je nekako nazvala. Priča koja se uvijek dobro prodaje je „najmlađi su u opasnosti“. To je kao vožnja na ringišpilu. U isto vrijeme djeluje zastrašujuće i zabavno. Ne znači da smo loši roditelji ako previše brinemo za bezbjednost svojih mališana. Ipak smo samo ljudi, a takve priče o lošim stvarima koje mogu da zadese naše mališane su svuda, koje god dugme na daljinskom upravljaču da pritisnemo. Uključite TV i ako takve stvari gledate 24 sata, sedam dana u nedjelji, izgledaće vam kao da se to stalno dešava. Dakle, ako se zapitate „Da li je za moje dijete bezbjedno da se samo prošeta do parka ili da sjedne na autobus?“ razmišljaćete o tragičnim situacijama koje ste videli na televiziji. Međutim, statistički gledano, realno je mala vjerovatnoća da će se takve stvari desiti baš vašem djetetu. Realno, one se ne dešavaju često.

Takođe se plašimo zato što živimo u vremenu gdje se pravda traži na sudu .To vas primorava da preuzmete ulogu advokata, odnosno da svaku aktivnost ili proizvod posmatrate kroz lupu rizika i gubite perspektivu onoga što je prava opasnost.

Uplašeni smo jer živimo u kulturi „eksperata“ koji nam ukazuju na naše pogrešne postupke i odluke. To u nama izaziva kajanje i stalno nas tjera da se zapitamo „Da li će to da ih povrijedi?“ i „Da li je to što radim dobro ili loše?“

Tu je i tržište koje zna kako da lakovjernim roditeljima najlakše izvuče novac. Tu su dečji GPS sistem, pa aplikacija pomoću koje može da se prati tjelesna temperatura deteta tokom dana čak i kada nije sa vama, ili Owlet, aparat nalik čarapi koji se prikači na bebu i prati njeno disanje i nivo kiseonika.

Dakle, šta je vaš cilj?

Ljudi su zabrinuti da će se, ako svoju djecu samu puste napolje, naći na meti osude javnosti baš kao porodica Mejtiv. Kao što se Nensi Grejs bavi nasilnicima, ja se bavim reakcijom državnih organa jer želim da se promijeni zakon koji ograničava slobodno kretanje djece. Ukoliko mislimo da je to loše, a znam da se svi slažemo da neki službenik iz Službe za zaštitu djece nikako ne može da voli vaše dijete više od vas, u stanju smo da stvari promijenimo nabolje.

Šta se promijenilo od trenutka kada ste svog devetogodišnjeg sina poslali samog na metro?

Vode se mnoge debate o slobodnom djetinjstvu. Gdje se ono izgubilo i kako možemo da ga vratimo – teme su o kojima pričamo. Stvar na koju sam skrenula pažnju je državna politika prema ovom pitanju. Helikopter roditeljstvo je postalo zakon, prije nego ogućnost izbora. (Helikopter roditelji su oni roditelji koji neprestano bdijue nad svojom djecom i, po potrebi, uskaču kad god negde zaškripi uklanjajući svaku prepreku pred kojom bi dijete moglo da se nađe). Tome se konstantno poklanja pažnja u javnosti i postaje poprište žučnih rasprava. Mislim da sada svi shvataju o čemu govorim. Dvije godine zaredom nakon što sam pokrenula svoj blog, Babble me je proglasio za najkontroverzniju mamu blogera. Izgleda da sada nisam više toliko kontroverzna. Čitam šta drugi objavljuju na ovu temu i čini mi se da svi zvučimo isto ili slično.

Da li postoje mjerila za free-range roditelje?

Mislim da roditelji sami mogu najbolje da prosude o tome. Svakako da je mnogo roditelja koji svoju djecu sa sedam godina šalju samu u školu. Ideja je da mi kao roditelji znamo šta je najbolje za našu djecu. Moje mjerilo je da, osim ukoliko je dijete u očiglednoj neposrednoj i ozbiljnoj opasnosti, možemo našu djecu da učimo istim lekcijama koje su naši roditelji nekada učili nas: Pazite kako prelazite ulicu. Možete da pričate sa nepoznatim ljudima, ali ne i da idete negdje sa njima.

Izvor: Fondacija Novak Đoković