PIŠE: Ljiljana Burzan Nikolić. Blog Ljilja i ZbiljaKoliko poznatih ljudi. Iz starog komšiluka. Iz raznih škola. Iz dvorišta. Sa izviđača. Prijateljicina rođaka. Bivše kolege. Drugari s faksa. Roditelji Njenih drugara iz razreda.
U spremište za prtljag tog velikog autobusa jedva da su stali svi koferi malenih putnika.
Sve izgleda u redu. I ja izgledam u redu. Nekako više sama nego obično. Ličnim izborom ili ne. Sve rjeđe se zapitam.
Moju Djevojčicu odvozi taj puni autobus. Sa svojih deset godina, deset dana biće odvojena od mene. Deset sati vožnje. (Ili možda manje? Sati, dana, godina?)
Čudne neke misli mi se motaju po glavi, dok Ona sijeda sa drugaricom sa kursa engleskog na prvo sjedište iza vozača. Izgleda kao da je tri godine starija od nje, a vršnjakinje su. I ne mogu da ne mislim kako mi djeluje kao da smo mi, roditelji, isti oni maleni koji su išli u odmarališta Pionirskog saveza u Sutomoru i na Veruši, na programe “Titov put-naš put”, na izviđačke akcije, u Jerevane. I nekako mi čudno da svi mi tu sada pratimo nekud svoju djecu. A još juče smo mi bili toliki i išli u veliko nepoznato.
Kud odoše godine? Kako to tako brzo prođe? Ko ovdje putuje? Kamo? Kome?
Maše iz autobusa dok čeka da se svi smjeste. Nasmijana. Nestrpljiva. Nije sinoć mogla da spava. Od uzbuđenja. Spavala je sa mnom u krevetu. Gledala sam je. Pjevala sam joj da zaspi. “Znaš mama, ti misliš da sam ja zaspala ono kad si mi pjevala, ali nisam. Još dugo nisam mogla da zaspim. Jedva sam čekala da dođe jutro”, rekla mi je jutros. Tigrasta majca i crni šorts su se osušili i ljubičasti kofer sa rozim cvjetićima spreman je za svečano zatvaranje. Sama je to obavila. U rozi ranac na cvjetiće, rođendanski poklon ćerke moje kume, ipak su stale sve sitne krupnice i malena putnica je zadovoljna. Juče me je tri puta pitala za kifle za sendviče. Rekoh joj da ćemo ih ujutro kupiti, da hljeb bude svjež, da ne brine, mama će to. Sedam dana prije odlaska napisala je spisak stvari koje će da nosi. Pa ga je iskucala i odšampala. A onda, redom, štrikirala.
“Petnaest do osam, krećemo li?” pita s uzbuđenjem u glasu, širom otvorenih očiju. Baš tako je gledala sladoled kad ga je prvi put probala. Šeširić se smješta na glavu i to je to. Odlazimo ka mestu okupljanja.
Brrrrrrm, brrrrrmmm… kreće. Već je zagledana na drugu stranu. Na onu na kojoj nema roditelja. Shvata da nije mahnula i diže ruku. Maše.
Autobus odvozi moju Malu Veliku Djevojčicu.
Na Njen Put. Koji je sama izabrala. Za koji se borila. I izborila.
Srećno, Malena.
Voli te mamica.
Autobus odvozi moju Malu Veliku Djevojčicu.
Na Njen Put. Koji je sama izabrala. Za koji se borila. I izborila.
Srećno, Malena.
Voli te mamica.
Divno!!! I pomalo tuzno….:( 🙂
Lijep provod i da se vrati sa puno lijepih uspomena 🙋
Da nisam tekst procitala pomislila bih … ne daj Boze.. Tekst je isuvise emotivan… Ne dopada mi se samo zato sto djevojcica ide sa drugarima da uziva , ide negdje gdje jedva ceka da stigne i da se druzi. A mama je sastavila kao da odlazi a da se vise nikad ne vrati… Mozete me sad osudit i ispljuvat ali ovako je…
@Brajkovic Marija, u pravu si…
Sreća je što ima Viber na svom Galaxy S6, pa ćeš moći da joj pošalješ 286 poruka (stikera) na sat… Uh, smiješne su nekadašnje izviđačke akcije bile kako su stresne ove škole prirode.
Sjajan tekst!
Ma ima nas jos …koji sve to tako prezivljavamo i doživljavamo. Ja sam i plakala….a ako me pitate…zasto. ..pa tako mi došlo. Ja sam od onih sebičnih majki….slobodno cu reci. ..mislite sta hoćete. …vaša stvar,ali to je moje bice i zelim ga uz sebe.