PIŠE: Snežana Milanović, diplomirani medicinar fizioterapeut
Nespretnost može da se manifestuje na različite načine, da bude većeg ili manjeg stepena, samo u nekim situacijama ili skoro uvijek. Uglavnom se ispoljava dok dijete trči, skače, ide uz i niz stepenice, baca i hvata loptu ali i dok jede, pije iz čaše, oblači se… Nespretna djeca imaju određene poteškoće i u pisanju, crtanju, izvođenju aktivnosti koje zahtijevaju preciznost.
Prije bilo kog zaključka i odlaska kod stručnjaka neko vrijeme treba posmatrati dijete, moguće je da je “trapavost” prolazna jer je dijete u novoj razvojnoj fazi, takođe je važno da li je umorno, koje je doba dana, uveče su sva djeca pomalo nespretna. Takođe postoje individualne razlike pa ne treba upoređivati dijete sa vršnjacima ili dječake sa djevojčicama gdje takođe postoje razlike u sazrijevanju.
Treba biti i samokritičan, možda ne padate na ulici i ne prosipate sok iz čaše, ali pogledajte kako parkirate auto (da li vam je dovoljno jedno parking mjesto ili vam trebaju dva), da li se sudarate sa ljudima kada je gužva na ulici, nikada niste naučili da vozite bicikl ili da plešete. Genetika ima velikog udjela u sposobnostima djeteta.
Ukoliko je vaše dijete znatno nespretnije od većine svojih vršnjaka i nije to nasledilo od vas, a pri tom je prevremeno rođeno (neka istraživanja su pokazala da je kod njih nespretnost češća i izraženija), svakako treba da se obratite stručnjacima. Ponekad je problem u nedovoljnoj zrelosti nekih struktura mozga. Uz stručnu pomoć i adekvatnu terapiju u uzrastu do 8 godina ovakvi problemi se uspješno rješavaju.
Nekada su razlog nespretnosti objektivni problemi, neodgovarajuća obuća ili odjeća (često prevelika ili neadekvatna, dijete ne može da trči u lakovanim cipelama i dugačkoj suknji). Ravna stopala, prsti okrenuti na unutra ili X noge mogu takođe da budu uzrok čestom padanju.
Ako je dijete preskočilo fazu puzanja ostalo je uskraćeno za iskustva savladavanja prepreka, dočekivanja na ruke pri padu, nagle promjene pravca kretanja kao i zavidne mišićne snage koju bi steklo.
Djeca koju su roditelji vodili za ruke i tako ih učili da hodaju ne ovladaju bočnom ravnotežom i to je takođe razlog za nespretnost. Hod je izuzetno složena motorička aktivnost i zahtijeva dobru fizičku spremnost kao i visok stepen koordinacije. Nije dovoljno da dijete samo prohoda, već i da dobro uvježba hodanje u različitim uslovima (po ravnom, sa preprekama, na različitim podlogama, na neravnom terenu, sa obućom i bez, sa slobodnim rukama i istovremenim nošenjem predmeta u obje ruke).
Kada dijete ovlada kretanjem u zatvorenom treba to sve da radi i na otvorenom prostoru, dvorište je idealno mjesto za malu djecu ili obližnji park. Zadatak odraslih je da pomognu djetetu pri prvim pokušajima bez obzira što će se vjerovatno pri tom isprljati ili možda pocijepati odjeću. Tu će naučiti da savladava uzbrdice i nizbrdice, da hoda po kamenju, šljunku, pijesku, blatu, travi, snijegu, kroz vodu.
U drugoj godini života se ovladava različitim motoričkim vještinama a u trećoj se one usavršavaju. Dijete uspostavlja sve bolje ravnotežu, može da se naglo zaustavi i da u trku promijeni pravac, da skoči objema nogama i da držeći se za ogradu silazi niz stepenice. Takođe rado hoda po suženoj površini i voli da savlađuje prepreke, da se provlače kroz uzane prolaze i da se igra loptom. Aktivnosti rukama su sve preciznije tako da lakše kontroliše pokrete olovkom i sve bolje se služi priborom za jelo. Uz učestvovanje u dječijim igrama roditelji treba pomno da prate aktivnosti djeteta, da uočavaju kako koristi igračke i predmete, da dodaju.
Djeca do pet godina nemaju strah i misle da sve mogu i to je najzahvalniji uzrast da ovladaju vještinama kao što je vožnja trotineta, bicikla, rolera, skijanje, klizanje i plivanje.
Da bi dijete bilo “spretno” mora da razvije određene fizičke sposobnosti kao što su ritmičnost pokreta, preciznost, ravnotežu, koordinaciju, brzinu, snagu i harmoničnost pokreta.
Dijete ne može odmah da postane spretno, ali svaki i najmanji uspjeh treba pohvaliti. Nikako ga ne treba grditi kada nešto ne uradi dobro, naročito ne pred drugom djecom. Napravite plan, krenite sa lakšim i manje složenim aktivnostima da bi ih savladavalo postepeno. Ne insistirajte po svaku cijenu ako dijete nešto odbija da pokuša, sačekajte neko vrijeme pa mu to ponovo predložite. Izbjegavajte aktivnosti takmičarskog karaktera, to je prevelik izazov za “trapavo” dijete. Ako nemate dovoljno iskustva ili strpljenja potražite stručnu pomoć. Kada uspijete da savladate neku od vještina uz pomoć stručnjaka dalje će te vjerovatno nastaviti sami sa svojim djetetom.
Izvor: Moj pedijatar
