Koliko vas puta dijete pozove, a vi nešto radite i ne namjeravate da prestanete ili barem ne u bližoj budućnosti. Za kojim odgovorom posežete? “Čekaj – evo me za minut!” ali ponekad bi možda jednostavno poštenije bilo reći: “Neću doći, ne mogu stići”, ali bi to onda izazvalo jednu sasvim drugačiju reakciju s kojom se baš ne želimo nositi.

Koliko se često zaista posvetite djetetu kada mu kažete “za minut” i koliko često preko sedmice upotrijebite tu vrstu izvinjenja? Kako se djeca tada osjećaju i primijete li da ih u stvari “ignorišemo”?

Pokušajte se riješiti izgovora poznatog kao “evo me za minut”na način da prije nego što ga izgovorite postavite sebi nekoliko ključnih pitanja:

1. Je li ovo što sada radim važnije od uspomene koje će moje dijete imati na igranje samnom?

2. Je li ovo što sada radim zaista hitno ili to mogu obaviti i malo kasnije?

3. Da li vam je to samo izgovor kojom “kradete” vrijeme ili stvarno mislite ovo što radite da ostavite za minut i posvetiti pažnju svome djetetu?

Ponekad se jednostavno dogodi da smo usred nečega što ne možemo ostaviti i otrčati našem djetetu, a stručnjaci naglašavaju i da je vrlo bitno ne trčati djetetu svaki put kad nas pozove.

Ipak se zapitajte i pokušajte odgovoriti na gore navedena pitanja i jednostavno budite iskreni prema svojoj djeci:

– ako nešto radite što zaista mora biti dovršeno recite djetetu da ćete se igrati s njim, ali kada obavite što treba;

– ako ne možete, radije recite ne i objasnite djetetu nego da smišljate razne izgovore poput “za minut”…ako već smislite neki izgovor i kažete im da ćete im se posvetiti za 5 minuta, držite se onoga što ste obećali. djeca će na taj način osjetiti da vam je stalo, pa će s vremenom i ona biti naučena da cijene vaše vrijeme i da vas puste na miru, jer će vjerovati obećanjima koja im data.

Izvor; Dječja posla