Kako uklopiti dijete sa smetnjama u razvoju u školsku sredinu? Odgovor na ovo pitanje već dugo traže prosvjetni oci koji pokušavaju da djecu sa fizičkim ili mentalnim hendikepom uklope u školski sistem i omoguće im obrazovanje u redovnim, a ne specijalnim školama. Iako se smatra da su najveći saveznici nastavnicima u obrazovanju ove djece – personalni asistenti koji pomažu profesorima da realizuju individualni plan obrazovanja, britanski psiholozi Kolin Njutn i Derek Vilson, osnivači organizacije Inkluzivna rješenja, tvrde da se inkluzija ne može realizovati bez obuke djece – školskih drugara djece sa smetnjama u razvoju. Oni tvrde da su upravo školski drugari glavni saradnici u procesu integracije „drugačijih“ mališana.
Svoj program pod nazivom Krugovi prijateljstva ovi psiholozi realizuju u brojnim zemljama Evrope i svijeta.
„Ovo je inovativni metod rada, jer želimo da podržimo inkluziju djece sa smetnjama u razvoju. Projekat smo započeli sa šestoro djece koja imaju smetnje u razvoju i oko njih su napravljeni vršnjački krugovi koji sada obuhvataju 450 djece. Ovi mališani imaju različite zadatke – neke smo naučili kako da smire svog autističnog školskog drugara kada uđe u stanje anksioznosti, drugi imaju zadatak da odvedu do toaleta drugara sa fizičkim hendikepom, treći pomažu mališanima sa intelektualnim teškoćama da uradi domaći zadatak, četvrti prate svog drugara na putu do kuće. Mi smatramo da se inkluzija ne može sprovoditi bez podrške druge djece, jer će ta djeca sjutra živjeti u svijetu koji je skrojen po mjeri prosečnih”, objašnjava Kolin Njutn za Politiku.
Njegov kolega Derek Vilson kaže da i kod samih roditelja postoji veliki strah da djeca neće biti u stanju da se izbore sa zahtjevima školstva, zbog čega upisuju djecu u specijalne škole jer smatraju da će tamo više napredovati.
„Inkluzivne škole obezbjeđuju bolje obrazovanje za sve, a ne samo za djecu sa smetnjama u razvoju, jer se djeca uče toleranciji i poštovanju različitosti. To naravno ne znači da nastavnicima nije potreban personalni asistent, koji će realizovati individualni nastavni plan. Ali, sa djecom se mora raditi na podizanju empatije, odnosno prihvatanju „drugačijih“ drugara”, kaže naš sagovornik.
A na pitanje – da li je inkluzivnim obrazovanjem moguće uključiti svu djecu sa poremećajima u razvoju u obrazovni sistem, on odgovara potvrdno.
„Djeca potpuno prirodno prihvataju mališane sa smetnjama u razvoju – roditelji su ti koji ih inficiraju predrasudama i strahovima. Djeca nisu prirodno diskriminišuća – ona to postaju pod uticajem odraslih. Ako u kući slušaju roditelje koji sa omalovažavanjem govore o djetetu sa fizičkim ili mentalnim hendikepom, ona će početi da diskriminišu dijete sa hendikepom. Scena u kojoj se radoznalo dijete približava kučencetu i koju prekida roditelj svojim uplašenim vriskom, možda na najbolji način ilustruje razvoj dječjih strahova od životinja. Tako se može objasniti i razvijanje diskriminišućeg ponašanja“, smatraDerek Vilson.
Kolin Njutn ističe da je dominacija medicinskog modela u tretiranju djece sa smetnjama u razvoju pogrešna.
„Umjesto pedagoškog tretmana, djeci se daju dijagnoze i ona se liječe, umjesto da se školuju. Ponekad su roditelji ti koji insistiraju da djeca idu u specijalne škole jer misle da je tako lakše, odnosno da ih tamo niko neće gledati poprijeko. Ali, oni će jednog momenta morati da izađu iz škole i uklope se u društvo. Zbog toga je nužno da djeca od početka školovanja zajedno sjede u školskim klupama, kako bi se navikla da postoje različiti od njih“, zaključuje Kolin Njutn.
Izvor: Politika
