PIŠE: Samohrani otac

Naviknuti smo da govorimo o problemima sa kojima se suočavaju samohrane majke, koje su, doista, ogromna većina u odnosu na samohrane očeve. Kada sam postao samohrani otac, kojem je pored ostalog uskraćena alimentacija od strane majke koja je ostavila dijete, pokušao sam na internetu pronaći slične slučajeve, vidim načine kako mogu ostvariti svoja prava i slično. Guglajući nalazio sam samo na tekstove: Neodgovorni očevi ne plaćaju naknadu za izdržavanje djeteta, Ogroman broj očeva ne plaća alimentaciju, Puno očeva se uopšte ne brinu o svojoj djeci … Nigdje nijesam naišao na tekst u kome se piše o majkama koje ne plaćaju naknadu za izdržavanje djeteta, majkama koje su napustili svoje dijete i sve obaveze prema njegovom odgoju i izdržavanju. Uvijek su to očevi!

E nije baš tako. Takvi slučaji su rjeđi, ali ih ima više nego se misli i nego se stvara slika u javnosti.

U Crnoj Gori ima nekoliko nevladinih organizacija koji se bave pomoći samohranim majkama, tj. pružaju pravnu i drugu pomoć majkama kojima se ne plaća naknada za izdržavanje djece od strane očeva. Kada sam kao otac kome se ne plaća naknada za izdržavanje djeteta tražio pravnu pomoć po ovom pitanju, obratio sam se Centru za ženska prava!!! Paradoksalno, zar ne?

A koji su institucionalni problemi sa kojima se suočavaju samohrani očevi?

Većina očeva i majki ima, ali opet svi nemaju roditelje, sestre, babe i đedove kojima u slučaju nužne potrebe mogu ostaviti dijete. Jedan sam od onih koji nema. Opet sam izgleda jedinstven – da se našalim stvarima koje nijesu za šalu. Kao smohrani otac, ubrzo nakon što je majka napustila dijete i ostavila mi ga na potpunu brigu i staranje, obratio sam se Centru za socijalni rad, i pored ostalog ih pitao da li u slučaju moje kraće bolesti Centar ima mogućnost prihvata djeteta. Rekli su mi da nema!

Što da radi samohrani roditelj, bez rodbine koja može prihvatiti dijete u takvom slučaju?

Tužbu sudu za utvrđivanje činjeničnog stanja-da sam samohrani otac koji se sam brine o djetetu, tj. da sam jedini staratelj djeteta predao sam još u februaru. Prvo, pripremno ročište mi je sjutra, pretpostavljam da će dakle biti još najmanje jedno. Dakle, dokument o faktičkom stanju sigurno neću dobiti prije kraja juna mjeseca, a moguće tek u septembru! U međuvremenu, dok ne dobijem sudsku potvrdu, praktično ne mogu ostvariviti nijedno svoje pravo kao samohrani otac (isto važi za samohrane majke). Kada sam tražio da mi Centar za socijalno staranje izda neku uvjerenje o tome, uz puno peripetija i ograda su mi ga izdali, iako su upoznati sa faktičkim stanjem i uzeli intervju od majke koja je potvrdila da je napustila dijete zbog sklapanja novog braka.

Kada od doktora tražim bolovanje na osnovu bolesti djeteta, isti izražava čuđenje i nevjericu – zašto ja, a ne majka? I tu slijede mučna i neprijatna objašnjenja.

Za vrijeme vjerskih praznika ne rade vrtići, nema ni dežurnog vrtića. Iako radim u državnoj upravi, ja sam kao inovjerac dežuran, tj. moram biti na poslu kao svih ostalih radnih dana. Dijete, kao što rekoh, nemam kome ostaviti, pa sam u vrijeme vjerskih praznika prinuđen da zajedno sa četvorogodišnjim djetetom budem na poslu.

Ovo su samo od nekih institucionalnih problema koji su za samohrane roditelje skoro nepremostivi, a koji bi se lako mogli rješiti. Kako? Od dežurstva bar jednog odjeljenja vrtića za vrijeme vjerskih praznika, do jednostavnijih procedura za izdavanje potvrde od strane Centra za socijalni rad dok traje sudski postupak, u sličnim slučajevima. Mislim i da bi se bez velikih izdataka mogao obezbjediti neki manji prostor i osoblje (par sestara) koji bi se brinuli, na kratko, kada je samohrani roditelj zbog bolesti ili drugih opravdanih razloga u nemogućnosti da na kraći period brine o djetetu.