PIŠE: Marija
Imala sam potrebu da neka svoja sjećanja i osjećanja podijelim sa ostalima, posebno, “novopečenim” roditeljima. Naime, jedan rokovnik podstakao mi je sjećanja na pomiješana osjećanja koja su preovladavala kod mene prethodne godine, ali i na činjenicu, kako i ono što se čini teškim i kao nešto čemu se ne vidi kraj, u stvari prođe kao “dlanom o dlan”.
U jeku priprema za povratak na posao, psihičkih, fizičkih, oganizacionih, tokom generalnog sređivanja kuće, naletjeh na rokovnik. Proletje mi kroz glavu da sam ga na tom mjestu ostavila prije godinu, kada sam bila u pokušaju da pišem dnevnik. Znala sam, i prije nego sam ga otvorila, šta i koliko je u njemu napisano. Osjetila sam slatko uzbuđenje. Preda mnom se našla do pola ispisana stranica sa dva datuma, 15. i 18. maj 2014. Kada bih ovdje prenijela sadržinu, veoma malo biste mogli zaključiti. A, meni se pred očima odvija čitav film.
Pokušaj pisanja dnevnika se desio kada moja beba nije imala ni mjesec starosti. Znala sam da će mi to što tada napišem značiti kada prođe određeno vrijeme, čak sam znala da ću se osjećati upravo ovako, iako mi se u tom trenutku sadašnji momenat činio udaljenim hiljadama godina. U tom trenutku, dakle, bila sam i dalje pod dejstvom podivljalih hormona, bebe koja je imala jake grčiće, dvadesetčetvorolasovnog plakanja, nošenja, dojenja, bez vremena za najobičnije stvari poput izlaska na terasu, bez vremena za gledanje par minuta bilo čega na TV-u, bez vremena da se zapiše par riječi… Sjećam se da sam odbrojavala dane do nekog razumnog roka kada bi grčići i takav tempo trebalo da prestanu. Razmišljala sam o nekim predstojećim događajima i u tim mislima tražila snagu.
Sada, dok sam pod tremom zbog povratka na posao i mijenjanja rutine od prethodnih godinu i po, pokušavam da se sjetim da li sam, zapravo, tada maštala o ovom trenutku. Ne polazi mi za rukom, ali sam svjesna koliko je istine u onome da sve ima svoje vrijeme.
Tada, kada sam pokušavala da pišem dnevnik, naredna (sada već tekuća) godina djelovala mi je nedostižnom. Sada shvatam koliko je, zapravo, brzo prošla. Divni, jedinstveni momenti koje beba pruži roditeljima, čine da i ono što je teško bude lako. Grčevi, plač i ostali sastavni djelovi odrastanja, imaju nevjerovatno svojstvo, roditelji ih se, ma kako to u određenim trenucima djelovalo nemogucim, kasnije sa osmjehom prisjećaju.
