PIŠE: Milica Belada, dipl.psiholog, porodični psihoterapeut

U poslednje vrijeme sve je više roditelja koji imaju dilemu kako da odgajaju svoju djecu. Ko želi djecu da odgaja po tradicionalnim porodičnim vrijednostima, vrlo često će biti u situaciji da tješi svoje dijete zbog toga što ne može da se uklopi sa grupom vršnjaka, zato što nema vještine potrebne za uspješno snalaženje i funkcionisanje u društvu…da li su porodične vrijednosti neadekvatne za ovo društvo…ili je možda društvo neadekvatno, tj. nepodržavajuće za tradicionalnu porodicu?

Čini se kao da „društvo u tranziciji“ postaje izgovor za normalizovanje neadekvatnih stvari i pojava. U kom momentu je postalo normalno da grupa djece sjedi i zuri u tablet umjesto da se igraju žmurke; da adolescentska zabava ili izlazak podrazumijeva opijanje, brzu vožnju, dolazak u zoru; da se djevojčice od 14 godina po izgledu i ponašanju ne razlikuju od 30-togodišnjakinja; da su zahtjevi maloljetne djece toliki da prosječna roditeljska primanja mogu tek u najmanjem procentu da ih zadovolje? Kada su roditelji postali toliko popustljivi da svojim vaspitnim stilom čine štetu svojoj djeci?

Brzi ritam života i želja da se stvore što bolji materijalni uslovi življenja ne bi trebalo da budu izgovor za nekritičko prihvatanje i promovisanje svega što društvo nametne. Porodične vrijednosti se sigurno ne mogu njegovati na način kako se to radilo prije 50 godina ali to ne znači da se ne trebaju njegovati uopšte. Na roditeljima je da odluče da li će i u kojoj mjeri na tome insistirati.

Iako se na društvo na globalnom nivou ne može djelovati, može se djelovati na nivou porodice. Na roditeljima je da definišu svoje stavove prema društvu tj. da odrede ono što smatraju dobrim i prihvatljivim i da usmjeravaju djecu u tom pravcu. Da bi to postigli potrebno je da jačaju individualnost, samopoštovanje, samopouzdanje kod svoje djece, osjećaj zajedništva i pripadanja prvo porodici, a zatim i ostalim društvenim grupama. Jedino će emocionalno sigurno dijete, koje je podržano od svoje porodice i koje zna da u porodici ima sigurnu bazu, uspjeti da se izbori sa pritiskom vršnjaka u različitim kontekstima.

Adaptacija porodičnih stavova i prilagođavanje konkretnom kontekstu su potpuno prihvatljivi ali uz kritički osvrt na zahtjeve društva. Sve zahtjeve koji dolaze od spolja, potrebno je sagledati kroz prizmu porodičnih pravila i vrijednosti i u skladu sa tim djelovati. Roditelji ne treba da se plaše da ponekad i uskrate djeci neki zahtjev, to je roditeljska uloga, da svojim primjerom i postavljanjem granica ukažu na ono što je prihvatljivo, zaštite djecu i podstaknu ih na razmišljanje o konkretnom ponašanju.

Roditelji imaju snagu, životno iskustvo i trebalo bi, moć u kući, dovoljno veliku da mogu djeci da prenesu porodične vrijednosti koje žele. Svaki roditelj je najbolji ekspert za svoju porodicu, čak iako ponekad klone pod uticajem svakodnevne brige i žurbe. Zato roditelji, razgovarajte sa svojom djecom, postavite i sa uzrastom revidirajte granice i pravila, njegujte porodične rituale i u odnosu prema djeci ostanite dosledni svojim principima.