PIŠE: Zoran Milivojević, psiholog
Porodica je ono mjesto gde kao djeca učimo osnovne stvari o međuljudskim odnosima. Posmatrajući i doživljavajući odnos naših roditelja, bake i deke, i drugih nama važnih parova, upijamo osnovna znanja o tome kakve su žene, kakvi su muškarci i kakav je njihov međusobni odnos. Ovi sadržaji koje smo upili onda dok još ne poznajemo svijet, dok nemamo dovoljno informacija, a ni sposobnosti da ih dobro razumijemo, bitno utiču na naše kasnije ljubavne veze i odnose sa suprotnim polom.
Ako su odnosi dobri, ovaj psihološki mehanizam je koristan. U tradicionalnim društvima vidimo kako je starija generacija uzor mlađoj, a ova još mlađoj.
Kada malo odrastemo, kada o odnosu mame i tate imamo svoje mišljenje, sud i emociju, zaboravljamo da to nije samo spoljašnji odnos dvoje ljudi, već da taj odnos odavno nosimo u sebi.
Tipična greška koju djeca čine zbog svoje spoznajne nerazvijenosti jeste da ono što vide kod kuće smatraju jedino mogućim. Svi muškarci su kao moj tata ili Sve žene su kao moja mama – stav je koji isključuje izbor. Ne provjeravajući svoj dječji zaključak, odrasla osoba ponavlja odnos svojih roditelja sa izabranim partnerom jer Život je takav. Ako joj je to veoma odbojno, jer, na primjer, ne želi da bude žrtva takve „realnosti”, jedino što može jeste da izbjegava partnerske odnose i brak. Kako taj izbor zahtijeva neka druga odricanja, ona postaje žrtva na drugi način.
Neka djeca gledaju odnos svojih roditelja i donose odluku da će jednom, kada odrastu, živjeti sasvim suprotno. Ako su se mama i tata često žustro svađali, a djetetu nisu pomogli da razumije šta je svađa, dijete u velikom strahu da će se roditelji razvesti ili međusobno pobiti donosi odluku da će jednom imati brak u kome ne smije biti ni trunke svađe.
Statistička istina je da djeca kasnije u sopstvenom životu ili ponavljaju partnerski model svojih roditelja ili bježe u onaj totalno suprotni model. Često iz jedne greške u onu suprotnu grešku.
Zbog svega je važno da se svako ko želi uspješnu vezu kritički, sa distancom, osvrne na odnos svojih roditelja. Najvažnije je znati da taj odnos nije jedini mogući, da je on samo jedna od mnogo mogućnosti, da je on samo jedan model partnerskog odnosa. Odrasli ljudi biraju model po kojem će živeti. Roditeljski model treba definisati, preispitati i jasno utvrditi šta je u njemu dobro, a šta loše. Treba ga preoblikovati svojim, novim, boljim načinima.
I zato, ako ste mama ili tata, ne zaboravite na oči koje vas gledaju i upijaju. Najbolji poklon vašoj djeci jeste da živite tako da ona žele da, jednom kada odrastu, budu kao vi.
Izvor: Politika.rs
