PIŠE: Tatjana Kuljača, blog Mamizam

Sinoć nas je prijatelj podsjetio na Valentinovo, pitao se da nismo negdje izašli, a mi se zagledasmo u čudu i prasnusmo u smijeh. Ja kose smotane u neku čudnu mješavinu konjskog repa i punđe, sa bljuckotinom tu i tamo na majici, sinom u rukama koji je riješio pošto-poto da bude nervozan i u centru pažnje. Ne vidim se, pravo da vam kažem, više kako treperim pored izloga sa bombonjerama u obliku srca i slatkim medvjedićima sa ljubavnim porukama. Ne “ložim se” više na pojačan marketing oko ovog praznika koji je skrojen tako da od silnog iščekivanja gorite dva dana prije i dva dana poslije, ako vam se očekivanja ne ispune. Mislim da sam se, kao mlađa, najusamljenije osjećala baš na ovaj dan, kada kao moramo nešto uraditi i moramo pokazati ljubav. Da istresemo srce na tacnu. Ili ga neko istrese ispred nas.

Znate šta je ljubav u očima žene koja je upoznala više njenih nivoa? To je kad možeš da ćutiš, a bezglasno pričaš. Kad vam se duše dodiruju otiskom koje su zajedno gradile eonima, iz života u život. Kad izbaciš sve leptiriće iz stomaka, skineš ružičaste naočare, shvatiš da bez njega možeš, ali da ni sa kim drugim ne možeš zamisliti svoj život. Ni sjedenje u ljuljašci na tremu ispred kuće kad vam bude 78. Kada ćutite i nemate potrebu da kažete ništa. A lijepo vam. I ne postoji drugo mjesto na kom biste radije bili.

Ljubav je kad sam kukala kako mi je za Novu godinu hladno i kako se danima ne mogu ugrijati, a on na dan uoči dočeka ode i kupi mi radijator. Da se ne smrzavam. Kad dobije povišicu za kraj godine i cijelu spiska na nove gume za moj auto. Da se negdje ne poklizam i ne skrkam. Da glavu ne polomim. Jer me voli.

Ljubav je kad poludim na njega što je proveo noć uz TV, a onda sutradan spava do dva popodne. Uđem u sobu i hoću da ga dignem iz mrtvih, a onda mu vidim gola leđa, ušuškam ga da se ne smrzne i izađem napolje. Opomenem ćerku da se stiša, da ne probudi tatu i gunđam usput kako opet moram sve sama. Ali samo da ne prehladi.

Ljubav su ona dva prćasta nosića, sa takvom krivinom na koju idealno smjestiš usne po dužini. Naša dva mala nosića. Prćasta i najljepša na svijetu. Koliko god da sam gorjela od ljubavi kao vječna vatra u Sarajevu, nisam mogla zamisliti da sa nekim drugim stvorim ovakva dva prćasta nosića, idealna za poljupce. Sagorjevala sam stotinu puta, jezik bi mi se svezao da sam izgledala samoj sebi kao glupača koja nema šta da kaže. Leptirići bi mi mlatarali krilima u stomaku, sušili mi grlo i ostavljali ga bez pljuvačke.  Znala sam se pretvoriti u nekog drugog ko nema veze sa mnom. Kad vas neko voli, ne ostavlja vas bez daha, već vam udahne vazduh da dišete lakše i punim plućima.

Ljubav je kad vjeruje u mene čak i onda kada sama u sebe vjere nemam. I daje mi krila.

Zaljubljivala sam se ja u njega dva puta. Jednom sa sedamnaest, kad sam se najedala kokica svake noći, ne bi li me primjetio. I još jednom sa 28, kad je u kafić ušao u crnom, dugačkom kaputu i bijeloj košulji, a ja upamtila šta nosi, iako to nemam običaj. Ne pamtim ni šta sam jela dan prije, a ne šta je neko nosio prije sedam godina. Nisam znala da je to isti on. Lako smo se prepoznali… duše su nam zajedno, gotovo,  od postanka svijeta. Mi ne moramo govoriti i ne moramo praviti nešto od velike važnosti na dan kada pola svijeta proslavlja zaljubljenost.

Rekao mi je da sam prokletinja kojoj je uvijek potreban izazov, da bi ostala tu. Ovo prokletinja sam dodala ja. Zna me kako dišem. Znam mu misli u svakom momentu. Da se ne znamo eonima, to bi bilo zastrašujuće. Ali ovako prija… I prvi put na Dan zaljubljenih nemam grč u stomaku i potrebu za dokazivanjem svoje i njegove zaljubljenosti. Jer smo tu. Svakog dana, svakog udisaja i svake misli.

Zaboravila sam na Valentinovo. I baš mi je lijepo zbog toga. Ne bi ga mijenjala ni za jato leptirova koji prave haos po stomaku i vezuju jezik u čvor.

Imao je pravo jedne noći kad je rekao da ćemo biti srećniji od pola parova koje znamo. I jesmo.

Zato i ostavih ovu priču o ljubavi za petnaesti februar. Ne priliči joj da se metilja u četrnaesti.