Ilustracija

PIŠE: Tatjana Kuljača, blog Mamizam

Ovo je priča o tome kako sam ja jedne noći u 4:30h odlučila šta da pravim za ručak. I još ponečemu. Ako ste se nadali da ćete pročitati nešto uvrnuto o ovoj mami, vidjećete da je sve to normalno, kao dan i noć. Elem, promeškoljio se moj sinčić u 03:30h, pa nastavio spavati. To je uobičajeno vrijeme kada njegov stomačić šalje alarm upozorenja da su rezerve klope na izmaku, te se sve to prenese na zvučno pištanje najviših frekvencija. Ne šalim se, da je koji stepen više, pucali bi prozori. Nema toga ko bi pored takvog urlika ostao u ležećem položaju čekajući bebu da joj urlanje dosadi. Taj ne postoji. Ne diše. Nema ga. Osim moje ćerke koja pored takve dreke spava kao top, a ako li šapnem nešto što bi njoj bilo zanimljivo u drugoj prostoriji, uhvati to najosjetljivijim antenama. Ta kontradiktornost mi nikada nije bila jasna i već par mjeseci pokušavam da je riješim.

Elem, promeškoljio se on, a ja, da napravim pametnu stvar, jer znam da će ta dremka biti kratkotrajna, dignem se i stavim vodu da se zagrije. Termos, koji je završavao čuvanje tople vode u toku noći i skraćivao  vrijeme pravljenja mlijeka, otišao je u istoriju. A ja nikako da kupim novi. Vječito ima nešto bitnije. I dalje patim za njim.

Vratila sam se u krevet, jer sam bila suviše ,,ni na nebu, ni na zemlji” da bi stajala pored šporeta. Kada se noću ustanem da napravim flašicu, ja prvo ne znam jesam li mu već napravila tu flašicu, ili je to bilo prije tri sata, pa po tonalitetu dragog mi sina, odgonetnem tu vječitu misteriju, koja se ponavlja iz noći u noć, otkako se rodio. Kao da mi neko pobrka dugmiće koji mi kontrolišu normalno rasuđivanje. Kada već dođe do pravljenja flašice, praćena horom i orkestrom iz sobe, počnem da brojim kašičice… Obratite sad pažnju na ovu matematiku: ,,jedan… dva… tri… …  … tri… Je li već bilo tri, ili tek treba da dođe tri?” Interesantno, uvijek kod trojke izgubim fokus i zabrojim se. Ne znam koliko sam puta prosula mlijeko, jer sam se zabrojala, a na uputstvu kutije adaptiranog mlijeka lijepo piše da možete ugroziti zdravlje bebe, ako se ne pridržavate uputstva. Urezalo mi se to upozorenje u memoriju, pa mi ne da da zanemarim zabrojanost. I tako, ode tri i tri kašičice sa vodom. ,,Razbudi se! Fokusiraj se!” , a kako da se fokusiram kad onaj mališa urla iz sobe?! Opet ja počnem da brojim i napravim tu flašicu. Kad mu je dam, momentalno se ugasi, kao da sam stisnula neki prekidač za gašenje.

Nego, da nastavim… kad sam legla i ,,samo malo zatvorila oči”, zaspala sam. Uronila u carstvo snova kao da se ni budila nisam. Probudio me bebin pisak. Dignem se, odem do šporeta, pri čemu mi dio mozga zadužen za memoriju i dalje ne radi i uhvatim rukom za onu džezvu, poprilično vrelu. Ijaoooo! Došlo mi je da urlam od bola! Napravim bebi mlijeko, baš njega briga što se njegova ljubljena mama opekla, a on zgrabi flašicu, leže, poče piti i zaspa momentalno. Hladila sam ruku pod vodom, pa kad me san počeo obarati nisam htjela da rizikujem i da zaspem pored lavaboa u kupatilu, na nogama.

Legoh u krevet, opekotina boli k’o sam đavo. Dignem ruku u vazduh, da mi se krv malo slije i ruka utrne, jer tako manje boli… Ali ne mogu zaspati tako. Beban, koji je spavao pored mene, promeškoljio se i primakao mi se, te mi ostavio neznatan prostor za ležanje. Razmišljala sam kako da riješim problem…I onda mi je sinulo! Ćureći batak! Zaleđeni! Skočim iz kreveta, uzmem plastičnu posudu, stavim batak u nju, legnem u krevet, uglavim posudu na jedino slobodno mjesto na krevetu, a koje moja ruka može dosegnuti, zgrabim batak povrijeđenom rukom i odahnem… Kako prija… E sad… zamislite scenu u kojoj mama spava čvrstim snom sa bebom pored i ćurećim batakom u desnoj ruci… Bila je to slika za pogađanje ,,šta vam nije normalno na ovoj slici?”. Zato, ne rasuđujte samo po izgledu, dok ne znate cijelu priču.

Elem, izbor ručka za sutradan je bio i više nego logičan. Ćureći batak, koji mi je spasio san.