Koliko ste puta uhvatili sebe da u razgovoru sa svojim djetetom imitirate vi njega i koristite njegove nepravilne izraze i riječi? Činjenica je da odrasli svoj govor spontano prilagođavaju mogućnostima i potrebama djeteta. Činimo to na različite načine – upotrebljavamo kraće rečenice u govoru, oponašamo zvukove ili glasove iz okoline, a osim toga vrlo često im i tepamo. Upravo je tepanje jedan od uzroka koji može dovesti do poremećaja izgovora – dislalija, koji su ujedno i najučestaliji govorni poremećaji u opštoj populaciji djece.

Što su uopšte poremećaji izgovora ili dislalije?

Dislalijama nazivamo odstupanja u govoru u kojima dijete ili odrasla osoba, zbog različitih uzroka, nije u mogućnosti pravilno da izgovori neke glasove, međusobno ih miješa i zamjenjuje ili sasvim izostavlja. Razne statistike pokazuju da čak 30 odsto predškolaca pokazuje neka odstupanja u govoru.

Uzroci nastanka dislalija

Kako bismo mogli govoriti o prevenciji poremećaja izgovora moramo se za početak upoznati s nekim njenim uzrocima. Na biološke uzroke možemo donekle uticati prirodnim i savjesnim ponašanjem buduće majke prije i za vrijeme trudnoće (pravilna prehrana, dovoljno kretanja, izbacivanje štetnih navika i dr.). Ipak, uočavanjem nepravilnosti na vrijeme možemo doprinijeti što boljoj prevenciji poremećaja izgovora.

1. Nepravilnosti u anatomskoj građi i pokretljivosti:

• nepravilan zagriz (preveliki razmak između gornjih i donjih zubića);
• prekratka podjezična vezica ili frenulum (uzrokuje smanjenu pokretljivost jezika);
• preveliki ili premali jezik;
• nepravilnosti zuba;
• visoko nepce, rascjepi nepca.

2. Opšta nespretnost govornih organa uzrokovana neurološkim smetnjama: Na primjer, ako dijete nije u mogućnosti da drži jezik u određenom položaju ili s njim prelaziti iz jednog pokreta u drugi.

3. Nerazvijen ili nedovoljno razvijen fonematski sluh (specifičan sluh pomoću kojeg raspoznajemo i razlikujemo glasove unutar riječi): Na primjer, dijete u riječima “zebra”, “žaba”, “koza”, “ruža” svaki put čuje i prepoznaje glas “ž” iz razloga što fonematski sluh ne percipira fine male razlike između sličnih glasova kao što su “z” i “ž”.

Osim bioloških uzroka postoje i mnogi, grubo rečeno, sociološki uzroci poremećaja izgovora. Na ove uzroke imamo mnogo veći uticaj.

4. Način obraćanja djetetu i roditeljski zahtjevi:

• prilagođavanje dječjem govoru (tepanje) daje djetetu pogrešan govorni uzor i koči razvijanje ispravnog izgovora;
• pretjerana očekivanja i zahtjevi roditelja za pravilan izgovor kada dijete za njega još nije spremno mogu dovesti ne samo do nepravilnog izgovora već i do mucanja.

5. Loš govorni uzor:

• ako dijete većinu vremena komunicira s mlađom djecom oponašaće njihov nepravilan izgovor;
• nepravilan izgovor glasova jednog od članova uže porodice može uticati na djetetovo nepravilno izgovaranje glasova, ali tada je važno da dijete čuje i pravilan izgovor kako bi ih mogao uporediti i odabrati onaj pravilan način izgovaranja pojedinih glasova

6. Emocionalni sukobi:

• najčešće se javljaju u obliku vraćanja djetetovog govora na neku mlađu izgovornu fazu (vraćanje infantilnom govoru), a uzroci mogu biti razni: rođenje novog djeteta, razvod roditelja, sukobi u porodici ili smrt bliske osobe.

Kako roditelji mogu uticati na prevenciju poremećaja izgovoraPrevencija poremećaja izgovora počinje već od djetetova rođenja.

Prevencija poremećaja izgovora počinje već od djetetovog rođenja. Dojenje bebe i aktivno sisanje, žvakanje hrane, pijenje iz šoljice ili uzimanje hrane kašikom jedni su od najvažnijih uslova ispravnog oblikovanja kostiju i mišića lica i bebinih govornih organa. Šetne navike kao što su sisanje prstiju, grickanje usnica ili obraza, prečesto i pretjerano korištenje cucle varalice, zbog stalnog pritiska na kosti lica tokom rasta, mogu biti uzrok nepravilnosti vilica i zuba.

Dakle, stimulacija pravilnog razvoja govornih organa kao preduslova za dobar razvoj govora započinje već u najranijem djetinjstvu.

Kako biste stimulisali svoje dijete na razvoj govora, dok je još malo vježbajte razvoj slušne pažnje kroz razne svakodnevne igrice. Na primjer, sjednite djete u sredinu prostorije, uzmite neku od igračaka koje proizvode zvuk (zvonce, bubanj i slično) i vježbajte određivanje izvora i smjera iz kojega dolazi zvuk. Dijete rukom i pogledom mora pokazati iz kojeg smjera zvuk dolazi. Takođe možete oponašati različite životinje pa dijete osim raspoznavanje smjera iz kojeg dolazi zvuk raspoznaje i vrstu zvuka.

Kasnije, kad se govor počne pojavljivati, kako biste stimulisali svoje dijete da ga što bolje savlada i razvije možete se poslužiti mnogim igricama i vježbicama.

U svrhu stimulisanja razvoja pravilnih i potpunih pokreta govornih organa koji su neophodno za pravilan izgovor glasova i pravilnog razvoja govornog disanja evo nekoliko vježbica:

– usta su otvorena, široki opušteni jezik leži na donjoj usnici (možemo reći djetetu da se jezik sunča); nakon odmora dijete plazi jezik u obliku cjevčice (podiže rubove jezika prema gore jezikom oblikujući cjevčicu);

– usta su otvorena, vrškom jezika dodiruje prvo gornju pa donju usnicu, nakon toga ih oblizuje od ugla do ugla usana (za bolju motivaciju možemo djetetu uglove usnica namazati nečim slatkim, na primjer pekmezom);

– usta su zatvorena, kružnim pokretima jezika dijete dodiruje područje između zubi i usnica;

– dijete razvlači usne u osmijeh pa ih stiska u obliku surlice, ispupčene prema naprijed;

– duvanje u plamen svijeće u početku kako bismo ugasili svijeću, a kasnije kako bismo duvali u plamen a da je ne ugasimo (ili duvanje u brodiće od papira u posudi vode);

Osim stimulacije pokreta govornih organa možemo stimulisati i djetetov fonematski sluh. Ovime ne stimulišemo samo pravilan izgovor glasova već pripremamo dijete za vještine čitanja i pisanja. I ove vježbe uvodimo kroz igru, npr:

– zatražite da dijete pljesne kad izgovorite riječ koja sadrži zadati glas (npr. glas Ž u riječima: zebra, žaba, možda, maziti, puž, žirafa, koza, zeleno, ruža);

–  smišljanje što više riječi na zadati glas.

Izvor: Ordinacija.hr