Piše: Tatjana Kuljača, blog Mamizam

Šta je to balans? Kad smo srećni, zadovoljni, podjednako aktivni na svim poljima? Imamo energije za sve što radimo? Nalazimo mjeru u svemu? Na koju vagu da izvagam koliko čega da odmjerim dnevno? Možemo li uopšte naći neku mjeru dok su nam djeca mala? Iskreno, ja sam se nekako pogubila u pokušaju da izbalansiram između potreba članova moje porodice, sebe i obaveza u kući. Uvijek nešto mora da trpi, samo je pitanje šta odabrati za zanemarivanje na današnji dan. Nekako, na kraju svakog dana, odabrana stavka me najviše izjeda. ,,Dobrodošla u svijet odraslih!’’,  viknem ja tako sebi s vremena na vrijeme, samo da podignem raspoloženje.

Nekako mi se čini da u svakodnevnom haosu, koji bi po koracima mogla ispisati na dvije stranice A4 formata, a pogubili biste se već kod prve užine, prva stavka koju zaboravim sam ja. Odnosno, ne zaboravim, već sam sebe, silom prilika, skinula sa liste prioriteta. Nekako je i za podnjeti kada djeca uveče na vrijeme legnu u krevet, ali zadnjih dana to nije slučaj. Beba je riješila da se igra do 22:30 i nema teorijske šanse da ga legnem u krevet prije toga, a onda dođe i princeza koja mora da se kupa, da joj čitam priču i na kraju da je uspavam. I tako ode onih dva sata za mene.

Nakon par takvih dana ne računam na svoju uračunljivost. Viknem danas, kad sam vidjela ćerku da planinari po naslonu kauča, a ja pratim razvoj događaja i usput joj ponavljam da siđe, a bebu, koja glumi nervoznog crva i migolji se pokušavam presvući : ,,Šta je djeco?! Smirite se više! Ti mali, smiri guzu, a ti siđi s drveta!’’. Oboje su prasnuli u smijeh.  Za nju mi je nekako jasno čemu se smije, ali me beba plaši. Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se. Barem sam se pošteno ismijala!

Prije neki dan sam uspjela da sa ,,ne-ne, vrati se ovamo i smjesti guzu na tepih’’ , vratim bebu sa pločica. Oduševljeno sam se potapšala po koljenima i umalo mi je izletjelo ,,Dobar pas!’’, srećom, zadržala sam to u ustima. Šta se dešava sa mnom, gubim li vezu razuma sa stvarima, ili su se te veze samo ukrstile na neki čudan način? Pitam se, pitam…

Volim rutinu u kući, kad se zna red, jer jedino sa nekim redom znam da ću imati malo vremena za sebe, a to je, vjerujte, jedini način da žena ostane ,,dobra u pamet”. Obožavam dosadnu rutinu na koju se djeca mršte i negoduju. Ona mi je jedini tračak nade da ću tog dana imati malo slobodnog vremena. Samo što ne mogu baš svaki dan računati na to.

Nije lako biti odrastao. Dok sam bila mala, jedva sam čekala da porastem. Taj svijet odraslih mi se činio tako širok i slobodan, a ni pretpostavljala nisam da je prepun stega sa svake strane, koje ti jedva daju da dišeš, a kamoli da se izraziš u punom sjaju.

Kad sam bila student, roditelji su mi često govorili da uživam dok ne počnem da radim. Ni tada ih nisam razumjela, uživajući u svoj slobodi i slijepilu mladosti, dok su mi jedina ograničenja bila ona koja sam sama sebi postavila. Žao mi je što nisam imala svijest o svijetu odraslih dok sam bila mala, jer bih sigurno uživala punim plućima, majmunisala se do iznemoglosti, jer znam da to neću moći kad budem starija, jela bih slatkiše dok mi ne pripadne muka, pustila bih da me kiša dobro skvasi dok se odjeća ne zalijepi za mene, spavala bih do podneva, uživala u igri, a ne učenju prije polaska u školu…

Ne mogu ni pobrojati šta bih sve radila kad bi neko izmislio vremensku mašinu i vratio me u djetinjstvo, gdje su mi  jedine ozbiljne obaveze bile da pojedem sve što se stavi ispred mene, da pokupim igračke i da na vrijeme legnem u krevet. Zamislite kad bi vas neko natjerao da legnete u krevet i rekao vam: ,,Ajde sad, vrijeme je za spavanje!’’. Ja bi ga sad izljubila u oba obraza, jer mi sad toga ne može biti ni na kašičicu.

Čula sam se jutros sa prijateljicom koja je bila iznenađena kada joj je sin kroz suze saopštio da ne želi da odraste… Ljubi ga teta Taša pametnog i svjesnog! Ima nade za našu djecu… Možda nam se čine nemogućima i ponekad se osjećamo potpuno nesposobno pokušavajući da ih savladamo. Danas sam shvatila  da naša djeca grabe svoje djetinjstvo i proživljavaju ga punim plućima. I ja bih… da neko izmisli vremensku mašinu. Da samo nismo ispustili onu osobinu djeteta da uživamo punim plućima u svakoj aktivnosti koju radimo, možda bismo imali manje potrebe da izbalansiramo sve stvari u dnevnom rasporedu aktivnosti.  Barem bi nam lakše padali propusti i one stvari koje nismo stigli da uradimo.

Ne nerviraj se svaki dan ako te je toranj veša doziva iz ,,šok sobe’’ u koju niko ne zalazi. Pet dana uživaj u drugim stvarima, pa jedan prioni na posao i završi ga. Bar se nećeš nervirati tih pet dana dok radiš nešto drugo. Neka pjeva gomila veša…  zapjevaj i ti sa njom.