Kako izgleda simbolička igra kod djece koja imaju probleme ili poteškoće u razvoju, i mogu li se prema igri prepoznati pojedine poteškoće?
Kada djeca imaju izraženije socio-emocionalne probleme i počnu da razvijaju probleme u ponašanju, onda je i njihova igra specifična. S razvojne tačke gledišta kod njih sve u redu, ali tematski su to uglavnom agresivne igre, i igre moći i kontrole. Pod agresivne, misli se na bilo koju tematiku koja uključuje oružje, borbe ili Bobo lutku (lutka za udaranje). Nerijetko vole da budu ti koji pobjeđuju, jer im u ‘stvarnom’ životu fali osejćanje kompetencije i sigurnosti i iza agresivnog ponašanja se gotovo uvijek kriju tuga, nesigurnost i usamljenost. Upravo zato je važno s jedne strane pružiti takvoj deci priliku da proigraju te emocije, pri čemu neće nikoga zaista povrijediti, a pritom im pružiti osjećaj utjehe, ljubavi i sigurnosti. Zato se terapija igrom i smatra kao idealna metoda rada prvenstveno s djecom koja imaju različite oblike socio-emocionalnih poteškoća.
Problemi senzorne integracije
Nekad djeca vole igru koja uključuje mnogo fizičkog kontakta ili na primjer kada se vrte u krug, a s druge strane možda ne žele da se igraju s igračkama sačinjenih od određenih predmeta ili ne vole da je igra glasna. Senzorna integracija je način na koji mi organizujemo naše osjećaje, od receptivnog organa do našeg mozga. Kada je prisutan neki poremećaj, to znači da komunikacija između receptivnog organa i mozga nije dobra, ali su sami organi zdravi i normalno funkcionišu. U prvom primjeru riječ je o hiposenzitivnoj djeci, kojoj je potrebno više nadražaja kako bi zadovoljila svoje senzorne potrebe, a u drugom slučaju reč je o hipersenzitivnoj djeci, koja određene nadražaje percipiraju kao prejake ili previše intenzivne. Kada je djeci potreban dodatni nadražaj, pogotovo u smislu fizičkog kontakta, ona mogu da budu percipirana kao agresivna ili nametljiva djeca i ometaju igru druge djece. Problemi sa senzornom integracijom se mogu (ali i ne moraju) javiti zajedno s nekim drugim poteškoćama i zato se rijetko uoče, a djeca se okarakterišu kao problematična ili nespretna (problemi s vestibularnim sistemom – sistemom ravnoteže). Zbog svega toga, može doći do slabijeg razvoja igre ili kašnjenja na pojedinim područjima, jer se dijete boji upuštanja u pojedine aktivnosti, zbog povratne informacije neuspjeha.
Poremećaji iz autističnog spektra
Jedna od glavnih karakteristika i problema poremećaja iz autističnog spektra je siromašna simbolička igra. Pritom je ta igra disharmonična, kada se gleda razvojno kroz prethodno navedenih 6 aspekata razvoja simboličke igre. Jedan od razloga za loš razvoj simboličke igre su već spomenuti problemi senzorne integracije, koji su gotovo uvek prisutni kod djece iz autističnog spektra i problemi s teorijom uma, koja im onemogućava naprednije igranje uloga i proigravanje emocija. Ako djeca ne razvijaju svoju igru, ne razvijaju svoje oruđe kojim uče o svijetu i bore se s izazovima koji svijet stavlja pred njih. Međutim, djeca iz autističnog spektra imaju veliki potencijal razvoja igre, ako se sistemski podstiču, i ako im se pruža informacija da su sigurni i da je igra koju igraju sigurna. Odnosno, zadatak terapeuta je da se pobrine da igra bude sigurna i da se dijete osjeća kompetentno.
Izvor: Ordinacija.hr
