PIŠE: Tatjana Kuljača, blog Mamizam

Decembar je najkraći mjesec u godini, uprkos činjenici da ima 31 dan. Prođe, nekako, začas. Prvo nam krenu pripreme za Nikoljdan, našu slavu, a cijelo vrijeme smo u iščekivanju novogodišnjih priprema. Kod nas je to stvar tradicije i zidanja temelja srećnog djetinjstva. Željela sam i ja svojoj djeci stvoriti divne uspomene, koje će im biti luka prijeko potrebnog mira i sreće, kada jednom odrastu i uhvate se u koštac sa životom.

Prošle godine sam sa svojom ćerkicom, koja je tada imala 3,5 godine, pravila ukrase za jelku. Jedan dan smo sakupljali šišarke na plaži i farbali ih u boju starog zlata. Drugi dan smo pravile ukrase od gline, koje smo zajednički sjekle, pekle i farbale, a onda pravile i lopte od kanapa, koje smo takođe ofarbale u zlatno. Ona je bila sva važna što učestvuje, a ja sam uživala kao malo dijete. Okitile smo našu jelku  ručno pravljenim ukrasima i nismo morale više ništa dodavati. Bila je tako posebna! Znale smo da ama baš niko na cijelom svijetu nema takvu jelku. Uživam u kićenju, to mi unosi radost u novogodišnje dane, a sve ima neku posebnu, svečanu notu, pa taj talas lako zahvati dušu i smjesti mi osmjeh na lice.

Deda  Mraz je neizostavan u ovim danima. Uz njegovu pomoć sam izgradila cijeli svijet mašte i ne znam šta bi bilo da nisam vjerovala da on postoji sve do nekog od nižih razreda osnovne škole. Da nisam uhvatila dedu i mamu kako nose poklone, ko zna do kad bi to trajalo. Morali smo biti dobri tih dana, jer je Deda Mraz bio najbolje vaspitno sredstvo, kome bi vilenjaci prenosili sve naše nestašluke, što bi bio veliki rizik za nedobijanje dugo očekivanog poklona. Mislim da je zbog njega i mira u kući,  roditeljima Nova godina bila opuštajuća i usrećujuća, kao i nama.

Nikad ga niko nije vidio, morali smo biti na vrijeme u krevetu, ali se niko od nas nije usudio da opovrgne njegovo postojanje. Deda Mraz ne bi došao ako bi neko od nas bio budan, pa nam nije padalo na pamet da držimo oči otvorene do kasno u noć, čak ni kradom.

Možete li zamisliti kako sam se osjećala čudno kada mi je moje četvorogodišnje dijete saopštilo tužnu vijest da Deda Mraz ne postoji.  ,,Molim?! Kako ne postoji? Ko ti je to rekao? Ma nema tvoja drugarica pojma!”,  borila sam se i rukama i nogama da mojoj curici vratim tlo pod nogama, jer ne želim da odrasta ne vjerujući u Deda Mraza i njegove sposobnosti. Da nas je neko vidio tada, četvorogodišnju ćerku  koja majku od 34 godine ubjeđuje da Deda Mraz ne postoji, pomislio bi da je promašio svoju planetu i pao na neku drugu.

Nisam se dala, naravno. Pričala sam joj priče o mjestu gdje Deda Mraz živi, o vilenjacima koji mu pomažu i onima koji vire kroz prozorska okna, gledajući da li djeca dovoljno slušaju starije, kako bi zaslužili poklon. Vezla sam priču o njegovim irvasima, na čelu sa Rudolfom crvenog nosa, koji bi njime osvjetljavao put, da se ne izgube. Govorila sam joj o kućici na vrhu naše planete sa kaminom u kom je uvijek gorjela vatra, koja je mogla zgrijati i najsmrznutija stopala nakon sankanja, a pored kamina je stajala najdivnija jelka, koja je svjetlucala sama od sebe. U drugoj prostoriji su bili vilenjaci koji su marljivo pakovali poklone, a Deda Mraz bi sve to morao ispratiti, da se ne bi potkrala neka greška, pa lopta otišla Marku, umjesto Peri, a lutka Sandri, umjesto Mariji, koja je poželjela haljinu na cvjetiće. ,,Ogroman je to posao i zato ne smijemo nervirati Deda Mraza svojim nestašlucima, jer se može desiti da baš nama zaboravi da donese poklon!”, rekla bi joj onim tonom visoke važnosti, a moja princeza bi treptala i sa svakom novom rečenicom bi joj se palilo svijetlo vjerovanja u taj najdivniji mit koji je neko mogao smisliti. Kad mi je rekla da će biti poslušna i da želi da joj Deda Mraz donese haljinu i tri plastelina, znala sam da sam ovu bitku dobila.

Večeras smo okitili našu jelku, natrpali na nju sve moguće ukrase, bez nekog velikog reda i pravila, ali baš nas briga, nije dekoracija za neki tržni centar, već duh raspoloženja u našoj kući. I treba da bude šarena i nadžidžana i da šljašti na sve strane! Za koji dan ćemo praviti i kamin od kartona, kako bi Deda Mraz mogao da se nekuda ušunja i donese nam poklone, a posebnu pažnju ćemo posvetiti pravljenju i ukrašavanju medenjaka, kojima ćemo dočekivati goste.

Deda Mrazu ćemo ostaviti šolju toplog mlijeka sam cimetom i tanjir kolača, da predahne nakon dugog puta, pa možda ugrabimo da uhvatimo krajičkom oka crveni rub njegovih pantalona, kada se bude iskradao kroz dimnjak.